Između dva zida: Posjeta svekrve koja je promijenila sve
“Ivana, jesi li ti stvarno mislila da ćeš ovako voditi kuću?” Ankica je stajala na sredini kuhinje, ruku prekriženih na prsima, pogledom koji je mogao rezati staklo. Damir je sjedio za stolom, šutio i gledao u mobitel, kao da ga se sve to ne tiče. U meni je ključalo, ali nisam znala odakle početi.
“Ankice, možeš li, molim te, barem danas…” pokušala sam tiho, ali ona me prekinula.
“Ne, Ivana! Netko ti to mora reći. Pogledaj ovaj stol – mrvice posvuda! A Damir? On je navikao na red. Kod mene se znalo tko što radi.”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Zrak u stanu bio je težak, kao da su zidovi upijali svaku riječ. Pogledala sam Damira, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima.
“Mama, pusti sad to…” promrmljao je.
“Neću pustiti!” nastavila je Ankica. “Ivana, ti si dobra cura, ali nisi za domaćicu. Znaš li ti kako sam ja radila? Ustajala sam u pet, radila na poslu i doma sve držala pod kontrolom. A ti?”
U tom trenutku poželjela sam nestati. Nisam bila ni blizu onoga što je ona očekivala. Nisam bila ni blizu onoga što sam ja očekivala od sebe. U Zagrebu sam ostavila posao zbog Damira i preselila se u njegov rodni Osijek. Obećao mi je podršku, ali sada sam osjećala da stojim sama protiv cijelog svijeta.
Nakon što je Ankica otišla u dnevnu sobu, Damir je ustao i došao do mene.
“Nemoj joj zamjeriti. Znaš kakva je ona. Samo želi najbolje.”
“Za koga? Za tebe ili za mene?” upitala sam ga tiho.
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i otišao za majkom.
Te noći nisam mogla spavati. Čula sam Ankicu kako šapuće s Damirom u dnevnoj sobi.
“Damire, moraš joj reći da se potrudi više. Ne možeš ti sve sam.”
“Mama, nije tako loše…”
“Nije loše? Pogledaj stan! Pogledaj sebe! Izgubio si se otkad si s njom.”
Osjetila sam suze kako mi klize niz lice. Nisam bila dovoljna ni za njega ni za nju. Sutradan sam odlučila razgovarati s Damirom.
“Damire, ne mogu ovako više. Ili ćemo biti tim ili…”
“Ili što?” prekinuo me hladno.
“Ili ću otići. Ne mogu živjeti između tebe i tvoje majke.”
Pogledao me kao da sam mu strankinja.
“Ivana, pretjeruješ. Mama samo želi pomoći.”
“Ne treba mi njezina pomoć! Treba mi tvoja podrška!”
Nakon toga danima nismo razgovarali. Ankica je ostala još tjedan dana, svaki dan pronalazeći nove zamjerke – od načina na koji perem suđe do toga kako slažem ručnike. Svaki put kad bi nešto rekla, osjećala sam se sve manje vrijednom.
Jedne večeri nazvala me mama iz Zagreba.
“Ivana, dušo, kako si? Čujem te nekako potištenu…”
Nisam mogla izdržati pa sam joj sve ispričala.
“Znaš što? Ti nisi došla u Osijek da bi bila sluškinja svojoj svekrvi! Ako te Damir ne podržava, razmisli što ti je važnije – tvoj mir ili tuđa očekivanja.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.
Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Ankicom.
“Ankice, znam da želite najbolje za Damira, ali ja nisam vi. Ja sam Ivana i imam svoj način života. Ako vam to smeta, možda je bolje da neko vrijeme ne dolazite kod nas.”
Pogledala me iznenađeno, prvi put bez riječi.
Damir je bio bijesan kad je čuo što sam rekla.
“Kako si mogla tako razgovarati s mojom majkom? Ona je dio obitelji!”
“A ja? Jesam li ja dio ove obitelji ili samo gost u vlastitom domu?”
Tada sam prvi put osjetila snagu u sebi. Nisam više plakala. Znala sam da moram birati između sebe i života koji me guši.
Nekoliko dana kasnije spakirala sam stvari i otišla kod prijateljice Mirele. Damir nije ni pokušao zaustaviti me.
Mjesecima nakon toga pokušavala sam pronaći smisao svega što se dogodilo. Je li ljubav dovoljna kad nema poštovanja? Je li moguće biti svoj u tuđoj kući?
Danas živim sama u malom stanu u Zagrebu. Radim posao koji volim i napokon dišem punim plućima. Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što nisam više popuštala ili sam napokon napravila nešto ispravno za sebe?
Možda vi znate odgovor: Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li obitelj uvijek vrijedna žrtve vlastite sreće?