Zašto Sam Uvijek Birala Cvijeće, A Ne Povrće?
“Ne znam zašto se uopće trudiš s tim cvijećem. Sve sam ih počupala. Trebala bi saditi povrće, a ne gluposti,” majka je zakolutala očima, brišući ruke o pregaču. Stajala sam na pragu naše male kuhinje u sarajevskom naselju Grbavica, još uvijek s mirisom zemlje na prstima. Srce mi je preskočilo, kao da mi je netko iščupao korijen iz grudi.
“Mama, to su bile moje ruže…” prošaptala sam, ali ona je već bila okrenuta prema štednjaku, miješajući grah kao da ništa nije bilo važno osim večere.
Od malena sam voljela cvijeće. Sjećam se kako sam kod nane u Travniku satima sjedila u vrtu, gledala kako pčele lete s cvijeta na cvijet. Nana bi mi pričala o svakoj biljci, o tome kako svaka ima svoju priču i smisao. Ali kod kuće, u Sarajevu, moj vrt je bio izvor svađe.
Moj brat Emir uvijek je bio na majčinoj strani. “Ajla, realno, šta će ti to? Bolje posadi krompir ili paprike. Cvijeće ne možeš pojest kad dođe zima,” govorio bi dok bi s ocem popravljao ogradu.
Ali meni su cvjetovi bili više od hrane. Bili su bijeg od svakodnevice, od rata koji je ostavio tragove po našim zidovima i dušama. Kad bih sadila ljubičice ili tratinčice, osjećala sam da stvaram nešto lijepo usred sivila.
Jednog dana, dok sam zalijevala svoj mali kutak iza kuće, začula sam majku kako razgovara s komšinicom Senadom:
“Moja Ajla nikad neće biti normalna žena. Samo cvijeće i knjige. Ko će je takvu oženit?”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa. Nisam željela biti kao sve druge. Nisam željela da mi život bude samo kuhanje i čišćenje. Željela sam nešto svoje.
Kad sam upisala agronomiju na fakultetu u Zagrebu, majka je danima šutjela. Otac je samo slegnuo ramenima: “Neka ide, možda tamo nauči nešto korisno.” Emir je rekao: “Bar ćeš moći saditi nešto što vrijedi.”
Ali Zagreb mi je dao slobodu koju nikad nisam imala. Prvi put sam imala svoj balkon prepun pelargonija i lavande. Upoznala sam Lejlu iz Mostara, koja je također bježala od očekivanja svoje porodice. Zajedno smo sanjale o vlastitom rasadniku.
Jedne zime, dok sam bila na fakultetu, stigao je poziv iz Sarajeva. Otac je imao moždani udar. Sve se promijenilo u trenu. Vratila sam se kući, gdje me dočekala ista hladnoća između mene i majke.
“Sad ćeš valjda ostati ovdje? Treba nam pomoć,” rekla je bez pogleda.
Nisam imala izbora. Dani su prolazili u brizi za oca i svađama s majkom oko svega – od načina kuhanja do toga što ću obući.
Jednog dana, dok sam čistila dvorište, pronašla sam ostatke svojih starih ruža pod slojem zemlje i smeća. Sagnula sam se i počela kopati rukama, kao da tražim izgubljeni dio sebe.
Majka je izašla na vrata:
“Opet ti s tim glupostima? Zar ne vidiš da nam treba krompir?”
“Mama, zar ti nikad nije bilo važno da ja budem sretna?” pitala sam kroz suze.
Prvi put me pogledala ravno u oči. “Sreća nije važna kad nemaš šta jesti. Ja sam cijeli život žrtvovala za vas. Cvijeće ne hrani djecu.”
Nisam znala šta da kažem. Možda nikad neću moći objasniti zašto mi cvijeće znači više od hrane. Možda ona nikad neće razumjeti da meni nije dovoljno samo preživjeti – ja želim živjeti.
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se nane i njenih riječi: “Cvijet raste gdje mu je suđeno, ali nekad moraš presaditi korijen da bi procvjetao.” Možda je vrijeme da presadim sebe.
Sljedećeg jutra spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Lejle u Zagreb. Majka nije rekla ni riječ kad sam izlazila iz kuće.
Danas imam mali rasadnik na periferiji Zagreba. Dolaze ljudi iz cijele Hrvatske i Bosne po moje sadnice. Ponekad dobijem poruku od Emira ili oca, ali majka još uvijek šuti.
Pitam se – zar je pogrešno željeti ljepotu u svijetu koji stalno traži samo korisnost? Zar smo mi žene dužne žrtvovati svoje snove zbog tuđih očekivanja?
Šta vi mislite – vrijedi li boriti se za ono što voliš, čak i kad te najbliži ne razumiju?