Molitva iza zatvorenih vrata: Kako sam pronašla mir u skučenom domu

“Opet nisi ugasila svjetlo u hodniku! Koliko puta ti moram reći, Lejla?” – povikao je otac iz dnevne sobe, dok se majka s druge strane stana žalila na buku iz susjednog stana. Stajala sam nasred uskog hodnika, s ključevima u ruci, osjećajući kako mi srce lupa od nervoze. Nije prošao ni sat od mog povratka s posla, a već sam bila na rubu suza.

Moj život u ovom malom stanu na Grbavici bio je sve samo ne miran. S trideset godina, još uvijek sam dijelila sobu s mlađom sestrom Aidom, koja je stalno pričala telefonom i slušala muziku do kasno u noć. Otac je bio penzioner, stalno nervozan zbog male penzije i visokih računa, a majka je radila kao čistačica u školi i često se žalila na bolove u leđima. Svi smo bili umorni, svi smo bili na ivici.

“Lejla, možeš li mi pomoći oko ručka?” – pitala je majka dok sam pokušavala pronaći trenutak mira za sebe. Nisam imala snage reći ne, ali nisam imala ni snage reći da. Samo sam klimnula glavom i otišla u kuhinju, gdje je zrak bio težak od mirisa luka i napetosti.

Navečer bih se povlačila u kut sobe, iza ormara, gdje sam držala svoju malu molitvenu prostirku. Tu sam nalazila jedini trenutak mira. “Bože, daj mi snage da izdržim još jedan dan,” šaptala bih kroz suze, dok su se kroz tanki zid čuli zvuci Aidine muzike i roditeljskih prepirki.

Jedne večeri, dok sam pokušavala učiti za ispit iz pedagogije (jer sam upisala vanredni studij nadajući se boljem poslu), otac je iznenada otvorio vrata sobe. “Šta ti to stalno pišeš? Zar ne možeš malo pomoći oko kuće?” Glas mu je bio grub, ali oči umorne. “Tata, samo još pola sata… Molim te,” prošaptala sam. “Uvijek ti nešto treba! A šta nama treba?” – odbrusio je i zalupio vratima.

Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam u plafon i pitala se: Je li ovo život koji sam zaslužila? Da li ću ikada imati svoj mir, svoj kutak?

Sutradan na poslu kolegica Mirela me upitala: “Lejla, što si tako potištena?” Nisam znala odakle da počnem. “Sve mi je previše… Nema mira kod kuće, nema mira ni u glavi.” Mirela me zagrlila i tiho rekla: “Znaš, ja svaku večer molim Boga da mi podari strpljenje. Probaj i ti.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Te večeri sam duže ostala na prostirci. Plakala sam i molila se. “Bože, pomozi mi da oprostim roditeljima što ne razumiju moju potrebu za privatnošću. Pomozi mi da oprostim sestri što ne zna za tišinu. Pomozi mi da oprostim sebi što ponekad poželim pobjeći od svega.”

Narednih dana pokušavala sam gledati stvari drugačije. Kad bi otac povisio ton zbog računa za struju, umjesto da uzvratim, samo bih šutjela i kasnije se povukla na molitvu. Kad bi sestra pustila muziku preglasno, otišla bih u šetnju do Miljacke i molila se hodajući.

Jednog dana majka je sjela pored mene dok sam pila kafu na balkonu. “Znaš, Lejla, nije ni nama lako. I mi bismo voljeli više prostora, više mira… Ali eto, život nas nije mazio.” Pogledala me umorno, ali s toplinom koju nisam dugo osjetila. “Znam, mama… I meni je teško. Ali hajde da pokušamo biti nježniji jedni prema drugima.” Prvi put nakon dugo vremena zagrlile smo se bez riječi.

S vremenom sam naučila da ne mogu promijeniti sve oko sebe, ali mogu promijeniti svoj pogled na stvari. Molitva mi je postala utočište – ne samo bijeg od buke i svađa, nego izvor snage da oprostim i nastavim dalje.

Jednog jutra probudila sam se prije svih i otišla do prozora. Grad je bio tih, sunce je tek izlazilo iznad Trebevića. U tom trenutku osjetila sam mir kakav nisam dugo osjetila. Znala sam da će biti još teških dana, još prepirki i suza, ali znala sam i da nisam sama.

Danas još uvijek živim u istom stanu s roditeljima i sestrom. Nije lako – ali svaki dan zahvaljujem Bogu na snazi koju mi daje da izdržim i na ljubavi koju osjećam prema svojoj porodici, uprkos svemu.

Ponekad se pitam: Koliko nas živi ovako – stisnuti jedni uz druge, a opet tako udaljeni? Možemo li pronaći mir bez obzira na okolnosti? Šta vi mislite – gdje vi nalazite svoj mir?