Stan koji mi pripada, ali ne mogu u njega: Priča o naslijeđu, majci i izgubljenoj slobodi
“Ne možeš ti još živjeti sama, Ivana!” povikala je mama dok sam stajala na vratima dnevne sobe, stisnutih šaka i suza u očima. “Taj stan… to je tvoj dom, ali još nije vrijeme!”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Bilo je to već treći put ovaj tjedan da pokušavam razgovarati s njom o stanu koji mi je baka Ana ostavila. Stan u Martićevoj, sunčan, s pogledom na krovove Zagreba, mirisom stare kave i knjigama na policama. Baka je uvijek govorila: “Ivana, kad mene ne bude, želim da imaš svoje mjesto pod suncem. Da ne moraš nikome polagati račune.” Ali sada, godinu dana nakon bakine smrti, stan je još uvijek pod ključem koji čuva moja mama.
“Mama, to je moje naslijeđe. Znaš da mi treba. Ne mogu više živjeti s tobom i tatom u ovom skučenom stanu na Trešnjevci. Imam 27 godina!”
Mama je uzdahnula, pogledala kroz prozor kao da traži odgovor među oblacima. “Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za tebe? Koliko sam puta ostala bez sna, bez novca, samo da bi ti imala sve? A sada hoćeš otići… ostaviti me samu s tvojim ocem koji me ni ne primjećuje!”
Osjetila sam krivnju kako mi se penje niz kralježnicu. Tata je već godinama odsutan, zatvoren u svoj svijet televizije i novina. Mama je često govorila da sam joj ja jedina prava prijateljica. Ali nisam više dijete. Želim svoj život.
“Nije fer, mama. Baka mi je to ostavila jer je znala da ćeš ti pokušati zadržati sve pod kontrolom. Znaš li koliko me boli što ne poštuješ njezinu volju?”
Njezine oči su se napunile suzama. “Ti mene optužuješ? Ja sam tvoja majka! Sve što radim, radim za tvoje dobro!”
U tom trenutku vrata su se zalupila. Tata je provirio iz hodnika: “Opet vičete? Zar ne možete jednom normalno razgovarati?”
Samo sam ga pogledala – umoran čovjek, lice mu je bilo sivo od briga i godina. Nije znao ili nije htio znati što se događa između mene i mame.
Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam na krevetu i gledala u strop. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva: kako baka peče palačinke, kako mi šapuće da budem hrabra, kako me vodi na Sljeme i govori: “Uvijek traži svoje mjesto pod suncem.” A sada… moje mjesto pod suncem bilo je zaključano.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s mamom na sve moguće načine – nježno, odlučno, čak sam joj napisala pismo. Ništa nije pomagalo. Svaki put bi završilo svađom ili šutnjom.
Jedne večeri nazvala me prijateljica Lejla iz Sarajeva. “Ivana, šta čekaš? Pravno si vlasnica stana! Možeš otići kod odvjetnika!”
“Ne mogu… To bi značilo rat s mamom. Ne bih to preživjela.”
Lejla je uzdahnula: “Znaš li koliko nas ima koji nikad ne dobijemo ono što nam pripada jer nas ucjenjuju osjećajima? Tvoja baka bi htjela da budeš slobodna.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce.
Sljedećeg dana otišla sam do stana na Martićevoj. Stajala sam pred vratima, ključa nisam imala. U hodniku sam srela susjedu Ružu.
“Ivana, drago dijete! Kad ćeš se useliti? Tvoja baka je uvijek pričala kako si ti njezina nada.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Ne znam, teta Ružo… Mama još nije spremna pustiti me.”
Ruža me pogledala s tugom: “Znaš, tvojoj mami nije lako biti sama. Ali ni tebi nije lako biti zarobljena. Moraš misliti i na sebe.”
Vratila sam se kući odlučna da još jednom pokušam razgovarati s mamom.
“Mama, molim te… Razumijem da ti je teško, ali ja ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom životu. Baka bi htjela da budem sretna. Daj mi ključ od stana.”
Mama je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “Bojim se, Ivana… Bojim se da ćeš otići i zaboraviti me. Da ću ostati sama kao moja majka prije mene.”
Prvi put sam vidjela njezin strah bez ljutnje i inata.
“Neću te zaboraviti, mama. Ali moram imati svoj život. Ako me voliš, pusti me da odrastem.”
Te večeri dala mi je ključ – drhtavom rukom, kroz suze.
“Idi… ali nemoj me zaboraviti,” prošaptala je.
Dok sam prvi put otključavala vrata svog stana na Martićevoj, srce mi je bilo puno tuge i olakšanja istovremeno.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što sam tražila ono što mi pripada? Ili smo svi mi zarobljenici tuđih strahova i očekivanja? Što biste vi učinili na mom mjestu?