Kad je bolest moje kćeri otkrila istinu: Priča o ocu koji je morao početi ispočetka
“Ne možeš mi to sad reći, Lejla! Ne sad!” vikao sam dok je ona stajala na pragu, drhteći rukama, a oči joj bile pune suza. Ema je spavala u sobi pored, iscrpljena od još jedne noći bez sna, dok su joj obrazi gorjeli od temperature. U tom trenutku, cijeli moj svijet se raspadao, a ja sam bio nemoćan da išta popravim.
Lejla je samo šutjela, gledala me kao da me prvi put vidi. “Dario, ne mogu više. Ne mogu gledati kako se raspadaš i kako nas sve vučeš sa sobom. Oprosti mi.”
Vrata su se zatvorila za njom tiho, ali zvuk tog zatvaranja odzvanjao mi je u glavi satima. Ostao sam sam s Emom, s njenim slabim tijelom i očima koje su me molile za pomoć koju nisam znao pružiti.
Nisam mogao vjerovati da je otišla. Da me ostavila baš sada, kad nam je Ema najviše trebala. Da budem iskren, ni ja nisam znao tko sam više. Prije samo nekoliko mjeseci, bio sam običan čovjek: radio sam kao vozač tramvaja, vraćao se kući s osmijehom, donosio Lejli cvijeće s pijace i igrao se s Emom na Vilsonovom šetalištu. Mislio sam da smo sretni.
Ali onda je Ema počela kašljati. Prvo lagano, pa sve jače. Liječnici su govorili da je to obična prehlada, ali ja sam osjećao da nešto nije u redu. Kad su nam rekli da ima leukemiju, svijet mi se srušio. Lejla je plakala danima, a ja sam pokušavao biti jak za obje. Ali nisam bio dovoljno jak.
Počeo sam piti. Prvo pivo-dva navečer, onda rakija s komšijom Samirom, pa još jedna kad svi zaspu. Nisam mogao podnijeti tišinu stana kad Ema zaspi i Lejla sjedi u kuhinji zureći u prazno.
Jedne noći, dok sam sjedio na balkonu i gledao svjetla grada, Lejla je došla do mene. “Dario, moraš prestati. Ema te treba. Ja te trebam.”
“Ne mogu više, Lejla! Ne znam kako!” povikao sam kroz suze koje nisam mogao zaustaviti.
Nakon toga je sve krenulo nizbrdo. Svađe su bile svakodnevne. Lejla mi je zamjerala što ne idem s njima u bolnicu, što ne razgovaram s liječnicima, što bježim od svega.
A onda je nestala. Samo je otišla jednog jutra dok sam spavao na kauču. Na stolu je ostavila poruku: “Oprosti mi. Moraš biti jak za Emu. Ja više ne mogu.”
Nisam znao gdje da tražim pomoć. Moji roditelji su umrli davno, a brat živi u Mostaru i jedva preživljava sa svojom porodicom. Samir je dolazio svaki dan da vidi kako smo, ali nije znao što reći.
Najgore su bile noći kad bi Ema plakala od bolova ili straha. Držao bih je u naručju i šaptao joj priče o vilama iz Trebevića i zmajevima iz Baščaršije, ali ni to nije uvijek pomagalo.
Jedne večeri, dok sam joj mijenjao oblogu na čelu, Ema me pogledala svojim velikim smeđim očima i tiho pitala: “Tata, hoće li mama doći nazad?”
Nisam znao što reći. Lagao sam joj: “Hoće, dušo. Samo je otišla po lijekove.”
Ali znao sam da lažem njoj i sebi.
Dani su prolazili sporo i bolno. U bolnici su me gledali sažaljivo – samohrani otac koji ne zna ni kako se koristi inhalator ni kako se popunjava medicinska dokumentacija. Sestre su mi pomagale koliko su mogle, ali osjećao sam se kao stranac u vlastitom životu.
Jednog dana, dok sam sjedio u čekaonici bolnice i gledao kroz prozor na kišni parking, prišla mi je doktorica Ivana.
“Dario, moramo razgovarati o Eminom liječenju. Znam da vam je teško bez Lejle, ali Ema vas treba više nego ikad. Morate biti ovdje za nju – potpuno prisutni.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Po prvi put sam shvatio da bježim od svega – od Lejle, od Eme, od sebe.
Te noći nisam pio. Sjeo sam pored Eme i pričao joj o svom djetinjstvu na Grbavici, o tome kako me moj otac učio voziti bicikl i kako smo zajedno išli na utakmice Željezničara.
Počeo sam učiti kako biti otac iz početka – kako kuhati supu kad Ema nema apetita, kako joj mijenjati zavoje bez da drhtim od straha, kako razgovarati s liječnicima bez da pobjegnem na prvu riječ koja mi ne odgovara.
Ponekad bih dobio poruku od Lejle – kratku i hladnu: “Kako je Ema?” Nikad nije pitala za mene.
Jednog dana došla je socijalna radnica Amra da provjeri kako živimo. Gledala me strogo dok sam joj pokazivao frižider pun lijekova i police s Emim igračkama.
“Dario, znam da vam nije lako. Ali morate znati – ako ne budete mogli brinuti o Emi, morat ćemo razmisliti o drugim opcijama.”
Te riječi su me proboljele dublje nego išta prije toga.
Tada sam odlučio: nema više bježanja. Počeo sam tražiti pomoć – išao na razgovore s psihologom u bolnici, zamolio Samira da mi pomaže oko papirologije i kuhanja, čak sam se javio u grupu podrške za roditelje djece oboljele od raka.
Ema je bila hrabra – mnogo hrabrija nego ja ikad prije. Kad bi joj kosa počela opadati zbog kemoterapije, samo bi rekla: “Tata, sad izgledam kao pravi superheroj!”
Naučio sam plakati pred njom bez srama i smijati se kad god možemo – makar to bio smijeh kroz suze.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako nas je Lejla napustila. Ne znam gdje je ni hoće li se ikad vratiti. Možda nikad neću razumjeti njezine razloge ili oprostiti sebi što nisam bio bolji muž.
Ali jedno znam: Ema me treba sada više nego ikad prije i ja ću biti tu za nju – svaki dan, svaku noć.
Ponekad se pitam – jesam li mogao spriječiti sve ovo? Jesam li mogao biti bolji otac i muž? I što vi mislite – može li čovjek naučiti biti roditelj tek kad izgubi sve drugo?