Između dvije vatre: Priča jedne majke
“Ne mogu vjerovati, mama! Kako si mogla?” Ivanov glas parao je tišinu mog malog dnevnog boravka, dok su mu ruke drhtale od bijesa. Stajao je ispred mene, lice mu je bilo crveno, a oči pune suza. “Zar ti nije dovoljno što me ostavila? Sad još i ti staješ na njezinu stranu!”
Nisam znala što reći. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi bile hladne. Pogledala sam kroz prozor, tražeći spas u sivom zagrebačkom nebu. “Ivane, ona nema nikoga… Samo sam joj dala da prespava jednu noć. Znaš da je ostala bez posla, da nema gdje…”
“Nije me briga! Ona više nije dio naše obitelji! Ako ti je toliko stalo do nje, onda zaboravi na mene!” Zalupio je vratima tako jako da su slike na zidu zadrhtale. Ostala sam sama, s osjećajem krivnje koji me gušio.
Sve je počelo prije tri mjeseca. Ivan i Ana su se razveli nakon pet godina braka. Nikad nisam pitala previše, ali znala sam da su problemi počeli kad je Ivan ostao bez posla u brodogradilištu. Ana je radila u pekari kod Lidije, ali ni to nije bilo dovoljno za stanarinu i račune. Svađe su bile sve češće, a onda je jednog dana Ana jednostavno otišla.
Nisam ju vidjela mjesecima. A onda je jedne kišne večeri pokucala na moja vrata. Bila je mokra do kože, s crnim podočnjacima i rukama koje su drhtale dok je stezala staru torbu.
“Ljiljana… oprosti što dolazim ovako… Nemam gdje… Mogu li prespavati kod tebe? Samo ovu noć?”
U tom trenutku nisam razmišljala o ničemu osim o tome kako joj pomoći. Dala sam joj ručnik, skuhala čaj od kamilice i pustila je da se isplače u mojoj kuhinji. Te noći nisam oka sklopila. Slušala sam kako Ana tiho jeca u sobi mog unuka, koji sada živi s Ivanom.
Sljedećeg jutra Ivan je došao po neke papire. Zatekao je Anu u pidžami za stolom. Pogledao me kao da sam ga izdala na najgori mogući način.
“Zar si stvarno toliko naivna? Ona te koristi!” vikao je.
“Ivane, ona je bila tvoja žena! Zar nemaš ni malo suosjećanja?”
“Ne želim je više vidjeti! Ako ti hoćeš birati nju umjesto mene, onda znaš što ti je činiti!”
Od tog dana Ivan mi se više nije javljao. Nisam ga vidjela ni na tržnici, ni u crkvi nedjeljom, ni na rođendanu male Mie, njegove kćeri iz prvog braka. Svi naši zajednički prijatelji su šutjeli ili okretali glavu kad bih ih pitala za njega.
Ana je ostala kod mene još nekoliko dana dok nije našla sobu kod jedne starije gospođe u Dubravi. Ostavila mi je poruku: “Hvala ti što si bila čovjek kad mi je najviše trebalo.” Suze su mi kapale po papiru dok sam čitala te riječi.
Ali što mi to vrijedi kad sam izgubila sina?
Pokušavala sam ga nazvati, slala poruke, čak sam mu ostavljala kolače pred vratima. Sve uzalud. Njegova nova djevojka, Sanja, rekla mi je jednom na brzinu u Konzumu: “Ivan ne želi imati ništa s tobom dokle god podržavaš Anu. Kaže da si ga izdala.”
Noći su mi postale duge i hladne. Gledala sam stare slike – Ivan kao mali u parku Maksimir, Ana i on na vjenčanju u crkvi sv. Marka, nas troje na moru u Puli… Sve te uspomene sada su gorjele kao žeravica pod pepelom.
Pitala sam se jesam li stvarno pogriješila? Je li suosjećanje slabost ili snaga? Zar nije obitelj ona koja pomaže kad svi drugi okrenu leđa?
Moja sestra Marija iz Mostara rekla mi je: “Ljiljo, nisi ti kriva što imaš veliko srce. Ali znaš kakvi su naši ljudi – uvijek će reći da majka treba biti uz sina, pa makar on bio i u krivu.”
Ali ja nisam mogla gledati Anu kako luta po gradu bez krova nad glavom. Sjećam se kad mi je jednom donijela cvijeće za rođendan i rekla: “Vi ste mi kao druga mama.” Kako da zaboravim sve te godine?
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to moj brat Zoran iz Rijeke.
“Ljiljo, čuo sam što se dogodilo. Znaš da si uvijek bila pravedna. Možda će proći vrijeme dok Ivan shvati da si samo htjela pomoći… Ali nemoj se mučiti zbog toga. Djeca često ne vide dalje od vlastite boli.”
Njegove riječi su mi dale malo utjehe, ali rana je ostala.
Prošlo je nekoliko tjedana. Jednog popodneva zazvonilo je na vratima. Otvorila sam – ispred mene je stajao Ivan s ozbiljnim licem.
“Došao sam po neke stvari,” rekao je hladno.
“Ivane… molim te… Zar stvarno misliš da sam te htjela povrijediti? Samo sam htjela pomoći čovjeku u nevolji… Bila je tvoja žena…”
Pogledao me ravno u oči prvi put nakon dugo vremena.
“Možda si imala dobre namjere, ali meni si okrenula leđa kad mi je bilo najteže. Ne mogu ti to oprostiti… još ne mogu.” Uzeo je torbu i otišao bez pozdrava.
Sjedila sam dugo nakon toga, gledajući kroz prozor kako pada kiša po praznoj ulici.
Možda će vrijeme donijeti oprost. Možda neće nikada.
Ali pitam vas – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav prema djetetu važnija od ljudskosti prema nekome tko vas je nekad zvao majkom? Može li se obitelj obnoviti kad jednom pukne povjerenje?