Kad prošlost pokuca na vrata: Povratak muža koji je otišao zbog druge
“Zašto si došao?” riječi su mi izletjele prije nego što sam ih stigla zaustaviti. Stajao je na pragu, mokar od kiše, s onim istim pogledom koji me nekad znao razoružati. Dva puta sam trepnula, nadajući se da je to samo igra svjetlosti, ali nije nestao. Bio je to Ivan, moj muž, čovjek koji je prije dvije godine otišao u Njemačku – ne zbog posla, kako je svima govorio, nego zbog druge žene.
“Mogu li ući?” pitao je tiho, kao da zna da svaki njegov korak po parketu mog stana odzvanja kao udarac u moje srce. Nisam znala što da kažem. U meni su se sudarali bijes, tuga i ona prokleta nada koja nikad nije potpuno umrla. Pustila sam ga unutra, više iz šoka nego iz želje.
U kuhinji je još mirisalo na pečene jabuke. Radio je svirao Olivera – pjesmu koju smo nekad zajedno pjevali na putu do mora. Ivan je sjeo za stol kao da se ništa nije dogodilo. “Ana… Znam da nema opravdanja. Ali… pogriješio sam. Želim se vratiti kući.”
Osjetila sam kako mi ruke drhte dok sam mu točila čaj. “Kući? Ivan, ova kuća više nije tvoja. Otišao si bez riječi, ostavio mene i djecu kao da smo stari namještaj. Sjećaš li se kako je bilo gledati ih svaku noć dok pitaju gdje si? Sjećaš li se kako si mi rekao da ideš raditi, a zapravo si otišao njoj?”
Spustio je pogled. “Znam. Bio sam kukavica. Mislio sam da će tamo biti bolje… Ali nije. Ona… nije bila ono što sam mislio. Sve mi fali – ti, djeca, naš život ovdje.”
U tom trenutku ušla je naša kćerka Lucija, sada već tinejdžerka s pogledom punim prezira. “Što on radi ovdje?” upitala je hladno. Nisam znala što da joj kažem. Ivan je ustao i pokušao joj prići, ali ona se povukla kao da ga se gnuša.
“Lucija, molim te… Znam da sam pogriješio, ali volim vas. Želim popraviti stvari.” Njene oči su bile pune suza, ali nije mu dopustila ni zagrljaj.
Sin Filip, mlađi i još uvijek dijete u srcu, samo je šutio i gledao u pod. Znam da mu fali otac, ali isto tako znam koliko ga je boljelo kad je shvatio da ga je tata zamijenio nekom drugom obitelji.
Te noći nisam spavala. Ivan je spavao na kauču u dnevnoj sobi – nisam imala snage izbaciti ga na kišu, ali ni pustiti ga natrag u svoj krevet. Gledala sam ga dok spava; lice mu je bilo starije, umornije nego prije. Pitala sam se gdje je nestao onaj čovjek kojeg sam voljela.
Sutradan su počeli pozivi – sestra Marija iz Zagreba: “Ana, nisi normalna! Kako možeš pustiti tog izdajnika natrag?” Majka iz Mostara: “Dijete moje, oprosti mu… Djeca trebaju oca.” Svi su imali mišljenje, svi su znali što bih trebala napraviti.
Na poslu nisam mogla sakriti tugu. Kolegica Jasmina me zagrlila: “Ana, imaš pravo biti ljuta. Ali pitaj se – što ti želiš? Ne što drugi očekuju od tebe.” Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan.
Ivan se trudio – kuhao ručak, popravljao slavinu koja curi mjesecima, išao po Filipa u školu. Ali Lucija mu nije oprostila; svaki njegov pokušaj završavao je svađom ili suzama.
Jedne večeri sjeli smo za stol svi zajedno prvi put nakon dvije godine. Tišina je bila gusta kao magla nad Neretvom.
“Znam da ne mogu vratiti vrijeme,” rekao je Ivan tiho. “Ali mogu pokušati biti bolji otac i muž ako mi dopustite.” Lucija je ustala i viknula: “Nisi ti više moj tata! Tata ne ostavlja svoju djecu!” Otrčala je u sobu i zalupila vratima.
Filip ga je samo pogledao: “Hoćeš li opet otići kad ti dosadimo?”
Nisam imala odgovore ni za njih ni za sebe. Srce mi je bilo podijeljeno između želje za normalnim životom i ponosa koji mi nije dao da zaboravim sve suze i noći provedene sama.
Prošli su tjedni u toj napetosti. Ivan nije odustajao – išao je s Filipom na nogomet, Luciji kupovao knjige koje voli, meni donosio cvijeće s tržnice kao nekad davno. Ali povjerenje… povjerenje se ne vraća buketom tulipana.
Jedne večeri sjela sam s njim na balkon dok su djeca spavala.
“Ivane,” rekla sam tiho, “ne znam mogu li ti oprostiti. Ne znam mogu li opet vjerovati. Ali znam da djeca trebaju oca – pravog oca, a ne nekoga tko će opet pobjeći kad naiđu problemi.” Pogledao me očima punim kajanja.
“Neću više nikada otići. Kunem ti se.”
Ali riječi su samo riječi dok ih ne potvrdi vrijeme.
Danas još uvijek živimo zajedno – ali ništa nije isto kao prije. Povremeno uhvatim sebe kako ga gledam i pitam se: može li ljubav preživjeti izdaju? Može li porodica opet biti cijela nakon što jednom pukne?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li oprost slabost ili snaga?