„Majko, od danas spavaš u kuhinji!” – Priča o poniženju i borbi jedne bosanske majke
“Majko, od danas spavaš u kuhinji!” Adnanov glas je bio hladan, gotovo neprepoznatljiv. Stajala sam nasred dnevnog boravka, još uvijek u papučama, s krpom u ruci, dok su se njegova žena Mirela i njihovo dvoje djece šutke motali oko mene. Osjetila sam kako mi se srce steže, a u grlu raste knedla. “Ali, Adnane… pa ovo je moj stan. Tvoj otac i ja smo ga gradili ciglu po ciglu!” pokušala sam tiho, ali on je samo odmahnuo rukom.
“Nama treba više prostora. Mirela je trudna, djeca rastu. Ti ionako samo spavaš i gledaš televiziju. Kuhinja ti je blizu, bit će ti lakše,” rekao je bez trunke osjećaja. Pogledala sam Mirelu, ali ona je izbjegavala moj pogled. Djeca su već bila navikla na ovakve razgovore; najstariji, Amar, samo je slegnuo ramenima i otišao u svoju sobu.
Sjećam se dana kad sam Adnana prvi put donijela iz bolnice. Bio je sitan, slab, ali uporan. Nikad nisam mislila da će mi jednog dana reći da nemam pravo na svoj krevet. Godinama sam ih podržavala – nakon što je moj muž Enver umro od moždanog udara, sve sam dala djeci. Lejla je otišla u Zagreb na studij, a Adnan je ostao sa mnom. Kad se oženio Mirelom i kad su došla djeca, bilo mi je drago što je kuća puna smijeha.
Ali smijeh je s vremenom zamijenila tišina. Počeli su me gledati kao teret. “Mama, možeš li prestati kuhati grah svaki dan? Djeca to ne vole.” “Mama, nemoj im pričati te tvoje ratne priče, plaše se.” “Mama, možeš li izaći iz dnevnog kad Mirela i ja gledamo seriju?” Svaki dan po jedno malo odricanje.
A sad – kuhinja. Moja nova soba. Prvu noć nisam mogla zaspati. Hladan pod ispod madraca, miris deterdženta i stara slika Envera na frižideru. Plakala sam tiho da me ne čuju. Ujutro sam ustala prva i skuvala svima kafu kao da se ništa nije dogodilo.
Lejla me zvala svaki vikend iz Zagreba. “Mama, kako si?” uvijek bi pitala. Lagala sam joj: “Dobro sam, sine, svi su zdravi.” Ali ona je osjetila nešto u mom glasu. Jednog dana došla je nenajavljeno. Ušla je u stan i zatekla me kako slažem posteljinu na stolici pored šporeta.
“Šta radiš tu? Zašto nisi u svojoj sobi?”
Pogledala sam je i sve joj ispričala. Plakala sam kao dijete dok me grlila. Lejla je bila bijesna: “Adnane! Kako te nije stid? Ovo je mamin stan! Kako možeš tako prema njoj?”
Adnan je slegnuo ramenima: “Lejla, ti ne znaš kako je živjeti s njom svaki dan. Samo smeta.”
Lejla mu nije ostala dužna: “Ti si zaboravio ko ti je sve dao! Da nije nje, ne bi imao ni ovaj stan ni šta jesti! Srami se!”
Mirela se povukla u sobu s djecom. Lejla me povela van na kafu. Sjeli smo na klupu ispred zgrade. “Mama, dođi kod mene u Zagreb. Imam mjesta. Ne moraš ovo trpjeti.”
Ali kako ostaviti svoj dom? Svaka pločica, svaka zavjesa ima svoju priču. “Ne mogu, Lejla. Ovo je moj život. Samo želim malo poštovanja.”
Lejla nije odustajala: “Onda ćemo to izboriti!”
Sutradan je otišla s advokatom kod notara. Pokazalo se da stan još uvijek glasi na mene – Adnan nikad nije prepisao vlasništvo na sebe, iako je godinama govorio da će to srediti.
Vratila se s papirima i rekla: “Mama, ti odlučuješ ko ovdje živi i pod kojim uvjetima! Ako te još jednom ponize – imaš pravo ih izbaciti!”
Te noći nisam oka sklopila. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o ratu, o Enverovoj smrti, o tome kako sam sama podizala dvoje djece dok su granate padale po Sarajevu. I sad – ponižena u vlastitoj kući.
Ujutro sam skupila hrabrost i pozvala Adnana i Mirelu za sto.
“Od danas više neću spavati u kuhinji,” rekla sam mirno ali odlučno. “Ovo je moj stan i ja ću odlučiti gdje ću spavati. Ako vam ne odgovara – imate vremena do kraja mjeseca da pronađete drugo mjesto za život.” Mirela je počela plakati; Adnan me gledao kao stranca.
“Majko… pa gdje ćemo mi? Djeca…”
“I ja sam majka! I ja imam osjećaje! Dosta mi je bilo poniženja!”
Nastala je tišina koju niko nije znao prekinuti.
Lejla me zagrlila kad su otišli u svoje sobe.
“Ponosna sam na tebe, mama,” šapnula mi je.
Tog dana prvi put nakon dugo vremena osjetila sam miris kafe kao nekad – kad smo svi bili sretni i kad su poštovanje i ljubav bili važniji od kvadrata.
Ponekad se pitam: gdje smo to pogriješili kao roditelji? Je li moguće da ljubav prema djeci preraste u njihovu sebičnost? Da li majka ikada prestaje biti majka – čak i kad joj uzmu sve osim dostojanstva?