Težina šutnje: Priča o Lejli i Damiru iz bosanskog sela
“Lejla, nemoj sad, molim te!” Damirov glas bio je tih, ali u njemu je gorjela panika. Stajala sam na pragu naše stare kuće, ruke su mi drhtale dok sam gledala u njega. Iza nas, kroz otvoren prozor, dopirali su zvuci smijeha i zveckanja tanjira – mama i tetka Azra pripremale su ručak kao da se ništa ne događa. Ali ja sam znala da je ovo dan kad će sve puknuti.
Bilo je to jedno od onih sparnih ljetnih popodneva u našem selu kod Jajca, kad zrak stoji težak i mirisi sijena i dima miješaju se s neizgovorenim riječima. Damir je bio moj brat, godinu dana stariji, uvijek zaštićen od svega – i od istine. Ali ja više nisam mogla šutjeti.
“Znaš li ti koliko dugo ovo traje?” pitala sam ga, glas mi je pucao. “Koliko dugo ćemo svi glumiti da je sve u redu?”
Damir je slegnuo ramenima, pogledao u pod. “Lejla, nije na nama. To je između babe i amidže. Mi smo djeca.”
Ali nismo više bili djeca. Imala sam dvadeset i četiri, on dvadeset pet. Odrasli smo u kući gdje se šutnja nosila kao kaput – štitila nas je od svega što nismo smjeli znati. Ali prošle noći sam čula razgovor koji mi je promijenio život.
Baba je mislio da spavam kad je šaputao s amidžom Hasanom u dvorištu. Govorili su o nekoj staroj svađi, o zemlji koju su izgubili zbog izdaje. O tome kako je naš otac, rahmetli Emir, prije smrti napravio nešto što je cijelu porodicu obilježilo. Nisam čula sve, ali dovoljno da shvatim: cijeli moj život bio je laž.
Nisam mogla više izdržati. Kad smo sjeli za stol, pogledala sam mamu ravno u oči.
“Mama, šta se desilo između babe i amidže? Zašto niko ne priča o onoj zemlji kod rijeke?”
Svi su utihnuli. Tetka Azra je spustila kašiku, Damir me pogledao kao da sam poludjela. Baba je stisnuo vilicu, a amidža Hasan se ukočio.
“Lejla, nije vrijeme ni mjesto,” rekla je mama tiho.
“Kad će biti vrijeme? Kad svi umremo?”
Baba je ustao naglo, stolica je zaškripala po pločicama. “Dosta! O ovome se ne priča!”
Ali ja nisam mogla stati. “Zašto? Šta krijete od nas? Zašto svi u selu šapuću kad prođemo?”
Damir me povukao za ruku, ali ja sam se istrgla. Suze su mi navrle na oči dok sam gledala ljude koje volim kako se pretvaraju da ne čuju.
Amidža Hasan je prvi progovorio. “Lejla, tvoj otac… Emir… On nije bio onakav kakvim ga pamtiš.”
Mama ga je prekinula: “Hasane! Dosta!”
Ali istina je već počela izlaziti na površinu kao rana koja gnoji godinama.
“Emir je prodao zemlju našem najgorem neprijatelju,” rekao je Hasan tiho. “Zbog toga smo izgubili pola imanja. Zbog toga nas selo gleda kao izdajnike.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Moj otac? Onaj koji me učio da budem poštena, da nikad ne lažem? Nisam mogla vjerovati.
Mama je plakala. “Nije imao izbora… prijetili su mu zbog duga… Bojala sam se za vas.”
Damir je šutio, lice mu je bilo bijelo kao zid.
“Zašto ste nam lagali?” prošaptala sam.
Baba me pogledao prvi put tog dana. “Da te zaštitim, Lejla. Da ne nosiš teret naših grijeha.”
Ali teret je već bio tu, težak kao kamen na prsima.
Te noći nisam mogla spavati. Sjedila sam na prozoru i gledala svjetla drugih kuća u selu. Pitala sam se koliko još porodica živi sa svojim tajnama, koliko još djece nosi tuđu krivnju.
Sljedećeg jutra otišla sam do rijeke gdje smo nekad brali šljive s ocem. Damir me pratio u tišini.
“Šta ćemo sad?” pitao je.
“Ne znam,” odgovorila sam iskreno. “Ali znam da više ne mogu šutjeti.”
Pogledali smo jedno drugo – prvi put bez iluzija.
Možda nikad nećemo biti ista porodica kao prije. Možda će selo još dugo šaptati iza naših leđa. Ali barem sad znam istinu.
Ponekad se pitam: koliko još Lejli i Damira sjedi u svojim sobama i pita se ko su zapravo njihovi roditelji? Koliko nas živi pod težinom tuđe šutnje?