Nema krevetića, nema prematalice, čak ni bočice – Povratak kući u kaos
„Nema ni krevetića? Dario, što si radio cijeli ovaj tjedan?“ glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu dnevne sobe, s malom Lanom u naručju. Pogled mi je lutao po stanu: pelene razbacane po stolu, prazne kutije od pizze na podu, a u kutu – stari, prašnjavi kofer. Nigdje ni traga onoj toplini doma koju sam zamišljala dok sam ležala u bolnici.
Dario je slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. „Znaš da sam imao previše posla. Sve je palo na mene kad si otišla… Nisam stigao.“
„Nisi stigao? Dario, znaš li ti koliko sam se bojala ovog trenutka? Prva noć s našom kćeri, a ja nemam gdje da je presvučem, nemam gdje da je stavim da spava! Mama mi je rekla da ćeš sve pripremiti. Svi su mi govorili da ćeš biti uz mene.“
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam željela plakati pred njim, ali umor i razočaranje bili su jači od ponosa. Lana je počela plakati, a ja sam je grčevito privila uz sebe.
Dario je prišao i nespretno pokušao uzeti Lanu iz mojih ruku. „Daj mi je, odmori malo. Sutra ću sve srediti, obećavam.“
„Sutra? A što ćemo večeras? Hoćeš li i nju staviti u taj kofer?“
Tišina je odzvanjala stanom. U tom trenutku zazvonio je mobitel – bila je to moja sestra Ivana.
„Jesi stigla kući? Kako je Lana?“
Pokušala sam zvučati smireno. „Dobro smo… Samo, ništa nije spremno. Ništa.“
Ivana je šutjela nekoliko sekundi. „Dolazim odmah. Ne brini.“
Spustila sam slušalicu i pogledala Darija. „Zar ti stvarno ne razumiješ koliko mi trebaš? Ne samo kao netko tko će kupiti krevetić ili pelene. Trebaš mi kao partner, kao otac.“
On je sjeo na kauč i zakopao lice u dlanove. „Ne znam… Sve me to preplašilo. Posao mi visi o koncu, šef prijeti otkazom… Htio sam biti tu, ali nisam znao kako.“
Ivana je stigla za deset minuta, noseći torbu punu pelena, bočica i malih dekica. Bez riječi mi je zagrlila i počela raspremati nered.
„Znaš“, šapnula mi je dok smo zajedno slagale stvari za Lanu, „nije lako ni njemu. Ali ti si sada najvažnija. Ako ti pukneš, sve će se raspasti.“
Te noći nisam spavala. Lana je plakala svaka dva sata, a ja sam sjedila na podu pored nje, osjećajući se kao potpuni stranac u vlastitom domu. Dario je ležao na kauču, okrenut leđima.
Sljedećih dana situacija se nije popravljala. Dario bi nestajao rano ujutro i vraćao se kasno navečer, umoran i nervozan. Ivana mi je pomagala koliko je mogla, ali osjećala sam se usamljeno kao nikad prije.
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Lanu koja nije prestajala plakati, pukla sam.
„Dario! Dođi ovamo! Ne mogu više sama!“
Došao je do vrata dječje sobe i gledao me kao da prvi put vidi koliko sam slomljena.
„Što želiš da radim?“ pitao je tiho.
„Želim da budeš ovdje! Da zajedno prolazimo kroz ovo! Da prestaneš bježati!“
Počela sam plakati pred njim, bez srama. Lana se konačno smirila na mojim prsima.
Dario je sjeo pored mene i prvi put nakon dugo vremena zagrlio nas obje.
„Oprosti“, šapnuo je. „Bojim se da ću sve pokvariti. Da nisam dovoljno dobar.“
„Svi se bojimo“, odgovorila sam kroz suze. „Ali ne možemo sami.“
Te riječi su nešto promijenile među nama. Sljedećih dana Dario se trudio više – ustajao noću kad Lana plače, zajedno smo išli u trgovinu po stvari za bebu, čak je i njegov odnos prema meni postao nježniji.
Ali povjerenje nije bilo lako vratiti. Svaka sitnica – zaboravljena pelena, neoprani tanjur – podsjećala me na onu prvu noć kaosa i usamljenosti.
Jednog dana došla je njegova majka Ružica. Sjela je za stol s nama i rekla: „Djeco, svi griješimo. Ali obitelj se ne gradi na savršenstvu nego na oprostu.“
Pogledala sam Darija i shvatila koliko smo oboje ranjivi – on sa svojim strahovima od neuspjeha, ja sa svojim očekivanjima koja nitko ne može ispuniti.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Lana sada spava u svom krevetiću, a naš stan više ne izgleda kao bojno polje. Naučili smo razgovarati o svojim strahovima i potrebama – barem ponekad.
Ali još uvijek me ponekad uhvati tjeskoba kad pomislim na onu prvu noć.
Pitam se: koliko nas još živi u tišini svojih očekivanja i razočaranja? Koliko nas se boji priznati da nam treba pomoć – od partnera, obitelji ili prijatelja? Možemo li ikada potpuno vratiti povjerenje kad jednom pukne?