Promaknuće koje me slomilo: Priča o Lejli iz sarajevske firme
“Ne mogu vjerovati, Lejla! Pa ti si sve to iznijela na svojim leđima!” vikala je mama dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u hladnu kafu. Ruke su mi drhtale, a u prsima je gorjela neka čudna, gorka praznina. “Nije fer, dijete moje. Nije fer!”
Bila je srijeda, običan dan u sarajevskoj firmi gdje sam radila već sedam godina. Uvijek sam dolazila prva i odlazila zadnja. Svi su znali da će Lejla izračunati, organizirati, smiriti klijenta kad treba. Kad je direktorica Azra najavila da će netko dobiti promaknuće na mjesto voditeljice tima, svi su me tapšali po ramenu. “Ti si sljedeća, Lejla!” govorila je kolegica Mirela. “Ako ti ne dobiješ, ja ću dati otkaz!”
Ali život ima čudan smisao za humor. Tog jutra, dok sam nervozno vrtjela olovku i čekala Azrin poziv u ured, vrata su se otvorila i ušla je nepoznata žena. Visoka, plava kosa svezana u rep, odijelo kao iz kataloga. “Dobar dan svima, ja sam Ivana, nova voditeljica tima,” rekla je s osmijehom.
Osjetila sam kako mi krv juri u glavu. Pogledi kolega su letjeli prema meni. Mirela mi je stisnula ruku ispod stola. “Šta se ovo dešava?” šapnula je. Nisam imala odgovor.
Nakon sastanka, Azra me pozvala u svoj ured. Sjela sam nasuprot nje, pokušavajući zadržati dostojanstvo. “Lejla, znam da si očekivala ovo mjesto… Ali Ivana ima iskustva iz Zagreba, radila je u velikim kompanijama. Trebamo svježu krv. Ti si nam i dalje važna.”
“Važna?” ponovila sam tiho. “A što je sa svim godinama koje sam dala ovoj firmi? Sa svim vikendima koje sam provela ovdje?”
Azra je uzdahnula. “Znam da nije lako. Ali vjeruj mi, ovo je najbolje za tim.”
Izašla sam iz ureda s knedlom u grlu. U hodniku me dočekao kolega Emir. “Ma ne sekiraj se, Lejla. Znaš kakav je ovaj naš Balkan – uvijek neko sa strane mora doći da bi nas naučio pameti!” pokušao je našaliti se, ali meni nije bilo do smijeha.
Tog dana nisam mogla raditi. Samo sam sjedila i gledala kroz prozor na kišni Sarajevo. Sjetila sam se svih onih večeri kad sam kasnila kući, kad me sestra Ajla zvala da pita hoću li ikad imati vremena za nju i roditelje. Sjetila sam se kako mi je tata govorio: “Dijete, posao nije život!” A ja sam mislila da jest.
Kad sam došla kući, mama me čekala s toplom supom i pitanjima koja su boljela više od svega:
“Zašto uvijek drugi dobiju ono što ti zaslužuješ? Jesi li ti previše dobra? Ili premalo bezobrazna?”
Nisam znala šta da kažem. Samo sam slegnula ramenima i otišla u sobu.
Sljedećih dana Ivana je pokušavala biti ljubazna. Organizirala je sastanke, donosila kolače, pričala o svojim iskustvima iz Zagreba i Beograda. Kolege su joj se polako počeli prilagođavati, ali ja nisam mogla sakriti ogorčenje.
Jedne večeri Mirela me povukla na kafu poslije posla.
“Lejla, moraš se izboriti za sebe! Ne možeš samo šutjeti i raditi kao robot! Ako ti ne kažeš šta misliš, niko neće znati koliko vrijediš!”
“A šta da kažem? Da mi je dosta svega? Da želim otići? Gdje ću? Ovdje mi je plata sigurna, imam kredit za stan…”
Mirela me pogledala ozbiljno: “Nije plata sve. Pogledaj se – nisi sretna već mjesecima!”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala zbog posla: propuštene Ajline rođendane, tatinu bolest koju nisam primijetila na vrijeme, maminu tihu tugu kad vidi da joj kćerka dolazi kući samo da prespava.
Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Ivanom. Pokucala sam na njena vrata.
“Ivana, možemo li popričati?”
Pogledala me iznenađeno: “Naravno, Lejla. Sjedi.”
“Znam da nisi ti kriva što si došla na ovo mjesto… Ali moram ti reći da mi nije lako gledati kako netko sa strane preuzima sve ono za što sam ja godinama radila. Osjećam se kao da sam nevidljiva u vlastitom životu.”
Ivana je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Znam kako ti je. I meni su jednom tako napravili kad sam bila mlada u Zagrebu. Nije lako biti ni na jednoj strani ovog stola. Ali možda možemo zajedno napraviti nešto dobro za ovaj tim? Možda tvoje iskustvo i moje ideje mogu biti dobitna kombinacija?”
Nisam znala vjerovati li joj ili ne. Ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade.
Dani su prolazili, a ja sam polako učila kako postaviti granice – više nisam ostajala prekovremeno bez razloga, počela sam vikende provoditi s porodicom i prijateljima. Ivana me uključivala u važne projekte i često tražila moje mišljenje.
Ali rana je ostala – osjećaj da nikad nisam dovoljno dobra za ono što želim.
Jedne večeri tata me zagrlio i rekao: “Dijete moje, život nije fer – ali ti si jaka. Ne dozvoli da te posao pojede. Budi svoja!”
I sad se pitam: Je li vrijedilo žrtvovati toliko toga zbog karijere? Jesmo li mi ono što radimo ili ono što osjećamo kad dođemo kući?
Šta vi mislite – vrijedi li boriti se za svoje snove po svaku cijenu ili treba znati kada stati?