Kad dom prestane biti dom: Moja noćna bijeg s djecom i gorka istina o povjerenju
“Mama, zašto šaptom pričamo?” pitao je Ivan, stisnut uz mene u mraku hodnika, dok sam drhtavim rukama pokušavala pronaći ključeve. Ana je šutjela, stisnuta uz moju nogu, oči širom otvorene od straha. U stanu je još uvijek odzvanjao glas moga supruga, Mirze: “Ako sad izađeš, nemoj se vraćati!”. Srce mi je tuklo kao ludo. Znala sam da više nema povratka.
Nisam nikad mislila da ću postati ona žena iz vijesti, ona koja u pidžami i s dvoje djece bježi iz vlastitog doma. Ali kad je Mirza prvi put podigao ruku na mene, još sam vjerovala da je to bio trenutak slabosti. Drugi put sam mu tražila opravdanje. Treći put sam šutjela zbog djece. Četvrti put sam shvatila da šutnja više nije opcija.
Te noći, kad je Mirza bacio tanjur prema meni i viknuo da sam nesposobna majka, nešto se u meni slomilo. Pogledala sam Ivana i Anu – njihova lica bila su iskrivljena od straha. Nisam im to mogla više priuštiti. U tišini sam spakirala nekoliko stvari u torbu, uzela njihove dekice i tiho ih povela prema vratima.
“Idemo kod tete Lejle,” šapnula sam. Lejla je moja sestra, uvijek nasmijana, uvijek spremna pomoći – barem sam tako mislila. Dok smo hodali kroz prazne sarajevske ulice, osjećala sam kako mi suze klize niz lice. Djeca su šutjela, osjećajući težinu trenutka.
Kad smo stigli pred Lejlina vrata, kucala sam tiho, pa jače. Svjetlo se upalilo, vrata su se otvorila na pola. Lejla je stajala u pidžami, zbunjena i pospana.
“Šta se desilo? Zašto ste ovako došli?”
“Molim te, Lejla… Mirza… opet… Ne mogu više. Samo da prespavamo kod tebe, molim te,” prošaptala sam.
Lejla je pogledala djecu, pa mene. “Ma znaš da te volim, ali znaš i kakav je moj muž. Ne voli probleme u kući… Ako Mirza dođe ovdje… Ne mogu ti pomoći, izvini.”
Vrata su se zatvorila pred mojim licem. Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Djeca su me gledala – Ivan s pitanjem u očima, Ana s tihim jecajem.
Nisam imala gdje. Pomislila sam na mamu u Mostaru – ali ona je uvijek govorila da brak treba trpjeti zbog djece. “Tako su nas učili,” govorila bi. “Muškarac je glava kuće.” Nisam mogla tamo.
Sjetila sam se prijateljice Mirele iz srednje škole. Zvala sam je s drhtavim rukama.
“Mirela, molim te… Ne pitaj ništa sad… Mogu li doći kod tebe s djecom?”
S druge strane tišina. “Znaš da imam malu bebu… Muž mi ne bi volio… Možda bolje da odeš u centar za socijalni rad?”
Osjetila sam kako mi se svijet sužava na tu hladnu ulicu i dvoje uplakane djece. Sjeli smo na klupu ispred zgrade. Grlila sam ih i pokušavala sakriti vlastiti očaj.
“Mama, hoćemo li sada biti beskućnici?” pitao je Ivan tiho.
“Nećemo, ljubavi… Mama će uvijek naći način,” slagala sam, dok mi je srce pucalo.
Nisam imala snage ni za plakanje. Gledala sam u nebo iznad Sarajeva i pitala se gdje su nestali svi oni ljudi koji su mi obećavali pomoć kad god zatreba? Gdje su nestale riječi podrške s društvenih mreža? Gdje su nestale obiteljske vrijednosti?
Te noći nisam spavala. Djeca su zaspala na mojim koljenima, umorna od straha i hladnoće. Ja sam sjedila budna do jutra, razmišljajući što dalje.
Ujutro sam otišla u centar za socijalni rad. Socijalna radnica, Senada, gledala me preko naočala s umornim izrazom lica.
“Znate li koliko žena dnevno dođe ovdje s istom pričom? Nemamo dovoljno mjesta za sve… Ali možemo vas smjestiti privremeno u sigurnu kuću dok ne riješite situaciju s mužem.”
Pogledala sam djecu – njihova lica bila su blijeda, ali mirna jer su znali da smo barem na sigurnom.
U sigurnoj kući upoznala sam druge žene – Jasminu iz Tuzle, koja je pobjegla od muža alkoholičara; Marinu iz Splita, koju je muž izbacio na ulicu s troje djece; Sabinu iz Zenice, koja nije imala nikoga osim nas tamo.
Svaka od nas imala je istu priču: kad nam je bilo najteže, vrata najbližih bila su zatvorena.
Dani su prolazili sporo. Djeca su išla u školu s drugom djecom iz sigurne kuće. Ja sam tražila posao – bilo što da mogu stati na svoje noge.
Jednog dana stigao je poziv od Lejle.
“Seka… Znam da si ljuta na mene… Ali znaš kakav je moj muž… Nisam mogla riskirati… Možda sad možemo popiti kavu?”
Nisam znala što da joj kažem. S jedne strane bila je moja sestra – krv nije voda. S druge strane, ta noć mi je pokazala koliko malo mogu računati na one koje najviše volim.
Mirela mi je poslala poruku: “Žao mi je što nisam mogla pomoći… Nadam se da si dobro.” Niti jedna od njih nije pitala kako su djeca.
Nakon nekoliko mjeseci našla sam posao u pekari kod gospođe Ruže iz Travnika. Ruža me primila kao svoju kćer – dala mi je posao i malu sobicu iznad pekare za mene i djecu.
Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir. Djeca su opet počela smijati se. Ja sam svako jutro ustajala prije zore i pekla kruh za pola kvarta.
Mirza me više nije tražio – valjda mu je lakše bilo bez mene nego što je mislio.
Ponekad navečer sjedim uz prozor i gledam svjetla Sarajeva ili Mostara ili Splita – svejedno gdje smo sada – i pitam se: koliko nas još sjedi u mraku i čeka da netko otvori vrata? Koliko nas još šuti jer se boji osude ili odbacivanja?
Možda nisam pronašla dom kakav sam sanjala, ali pronašla sam snagu za koju nisam znala da postoji u meni.
A vi? Biste li otvorili vrata nekome tko vam pokuca usred noći? Ili biste ih zatvorili kao što su meni zatvorili? Koliko vrijedi obitelj kad te ostavi samu kad ti je najteže?