Kad se majčino srce slomi: Tajna mog sina i istina koju nisam smjela izreći
“Ne možeš mi to raditi, Ivane!” povikala sam, glas mi je drhtao dok sam stajala nasred kuhinje, stisnutih šaka, gledajući sina koji je izbjegavao moj pogled. “Mama, molim te, pusti me da odlučim sam…” odgovorio je tiho, spuštajući glavu kao da ga je sram. U tom trenutku, kroz prozor našeg stana u Sarajevu, prolomio se zvuk tramvaja, ali meni je u ušima odzvanjala samo njegova rečenica.
Sve je počelo prije mjesec dana, kad mi je Ivan, moj jedini sin, rekao da će se oženiti Lejlom. Nisam znala što me više pogodilo – činjenica da mi to govori tek sada ili što sam o Lejli znala samo ono što sam čula od komšinica. “Fina je ona cura, ali… znaš već, iz druge mahale, drugačiji su oni,” šaptale su žene na pijaci. Nisam htjela biti ta majka koja sudi, ali srce mi nije dalo mira. Osjećala sam da nešto nije kako treba.
Te noći nisam spavala. Gledala sam Ivanove slike iz djetinjstva – onaj osmijeh kad je prvi put prohodao, njegove oči pune povjerenja kad bi mi pričao o svojim snovima. Sada je odrastao čovjek, ali meni je i dalje bio onaj dječak kojeg sam željela zaštititi od svega lošeg na svijetu.
“Marija, pusti ga. Neka živi svoj život,” govorio mi je muž Ante dok je gasio svjetlo. Ali ja nisam mogla. Osjećala sam da mi nešto krije.
Sutradan sam odlučila pozvati Lejlu na kafu. Sjele smo u mali kafić kod Sebilja. Lejla je bila nervozna, igrala se prstenom na ruci. “Lejla, reci mi iskreno – voliš li ti mog sina?” upitala sam je direktno. Pogledala me ravno u oči i rekla: “Volim ga, gospođo Marija. Ali znam da vi mislite da nisam dovoljno dobra za njega.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Nije to… samo… Ivan mi ništa ne priča. Ne znam više tko ste vi zaista jedno drugome.”
Lejla je tada spustila pogled i tiho rekla: “Ivan vam ne govori sve jer vas ne želi povrijediti. On vas voli više nego što mislite.”
Nisam znala što da mislim. Vratila sam se kući još zbunjenija. Ivan me izbjegavao danima. Počela sam sumnjati – krije li nešto ozbiljno? Je li Lejla trudna? Ima li problema? Ili je nešto još gore?
Jedne večeri, dok sam slagala veš u njegovoj sobi, pronašla sam pismo ispod jastuka. Ruke su mi drhtale dok sam ga otvarala.
“Draga mama,
Znam da ti ovo teško pada i da ne razumiješ zašto ti ne pričam sve. Bojim se tvoje reakcije. Bojim se da ćeš me prestati voljeti ako saznaš istinu o meni i Lejli. Ali moram ti reći – Lejla i ja smo odlučili otići iz Sarajeva nakon vjenčanja. Ovdje nas ljudi ne prihvaćaju zbog njezine prošlosti i zbog mene… Znam da si uvijek željela najbolje za mene, ali ja želim biti slobodan i voljeti koga želim.
Tvoj Ivan”
Suze su mi kapale po papiru. Osjetila sam kako mi srce puca na pola. Nisam znala zašto bi moj sin morao bježati iz vlastitog grada zbog ljubavi.
Te noći sam čekala Ivana da dođe kući. Kad je konačno ušao, stajala sam na vratima njegove sobe.
“Pročitala sam tvoje pismo,” rekla sam tiho.
Zastao je, lice mu je problijedilo.
“Mama… nisam htio…”
“Zašto moraš otići? Što to Lejla krije? Što ti kriješ od mene?”
Ivan je sjeo na krevet i pokrio lice rukama.
“Lejla je bila u vezi s nekim ko joj je napravio pakao od života. Ljudi pričaju svašta o njoj jer ju je taj čovjek ostavio s dugovima i lošim glasom. Ja… ja ne mogu više slušati kako svi osuđuju nju i mene jer sam izabrao nju. Mama, ja je volim!”
Osjetila sam kako me boli svaka riječ koju izgovara. Sjetila sam se svih onih puta kad su ljudi sudili meni jer sam došla iz Dalmacije u Sarajevo zbog ljubavi prema Anti.
“A što ako pogriješiš? Što ako te povrijedi?” pitala sam kroz suze.
“Onda ću znati da sam barem pokušao živjeti po svom srcu,” odgovorio je mirno.
Te noći nisam oka sklopila. Razmišljala sam o svemu što smo prošli kao obitelj – rat, siromaštvo, predrasude. Jesam li ja sada ta koja svom djetetu uskraćuje sreću zbog straha od tuđih mišljenja?
Dani su prolazili, a Ivan i Lejla su nastavili planirati vjenčanje. Komšinice su šaputale iza leđa, Ante me tješio riječima: “Pusti ih, Marija, nisu više djeca.” Ali meni nije bilo lako pustiti.
Na dan vjenčanja stajala sam pred ogledalom i gledala svoje umorne oči. Prvi put u životu nisam znala jesam li dobra majka ili sebična žena koja ne zna pustiti dijete.
Kad su izgovorili sudbonosno “da”, vidjela sam u Ivanovim očima onu istu iskru koju je imao kao dijete kad bi dobio ono što najviše želi.
Prišla sam im nakon ceremonije i zagrlila Lejlu prvi put iskreno.
“Samo ga voli,” šapnula sam joj kroz suze.
Te večeri ostala sam sama na balkonu, gledajući svjetla Sarajeva kako trepere u noći.
Jesam li pogriješila što sam toliko dugo šutjela? Jesam li trebala više vjerovati svom sinu ili manje slušati tuđe priče? Može li majka ikada prestati brinuti ili naučiti pustiti dijete da voli po svom izboru?