Zamjena stanova s punicom: Bitka za dom i dostojanstvo
“Neću ti lagati, Jasmina, ako mi ne prepustiš stan, nema više razgovora među nama!” punica je viknula, tresući rukama ključeve svog stana u Novom Zagrebu. Stajala sam nasred dnevnog boravka, osjećajući kako mi se tlo izmiče pod nogama. Moj muž, Dario, šutio je u kutu sobe, gledajući u pod kao da će mu parket dati odgovor na pitanje koje ni sam nije znao postaviti.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad je punica, gospođa Milena, došla s prijedlogom koji je na prvi pogled zvučao razumno. “Jasmina, moj stan je prevelik za mene samu. Tvoj je manji, ali bliže tramvaju i bolnici. Što kažeš na zamjenu?” U tom trenutku nisam ni slutila što se krije iza te ponude. Dario je bio za to, govoreći kako će nam biti lakše s djecom u većem stanu. Ali onda je Milena iznijela svoj uvjet: “Ali Jasmina, moraš mi prepustiti svoj stan na papiru. Znaš, zbog sigurnosti…”
Noćima nisam spavala. Gledala sam svoju djecu, Leu i Ivana, kako spavaju u maloj sobici i pitala se što bi bilo kad bi jednog dana ostali bez krova nad glavom. Sjećanja na djetinjstvo u Sarajevu, kad smo morali bježati iz stana zbog rata, vraćala su mi se kao noćna mora. Nisam mogla dopustiti da opet izgubim dom.
“Mama, zašto si tužna?” pitala me Lea jedne večeri dok sam joj čitala priču. Nisam znala što da joj kažem. Kako djetetu objasniti da odrasli ponekad igraju prljave igre?
Dario je bio između dvije vatre. “Jasmina, znaš kakva je moja mama. Ako joj ne prepustimo stan, nikad nam neće oprostiti. A i tvoj je stan ionako manji…”
“Ali Dario, što ako nas izbaci? Što ako joj nešto padne na pamet? Moj stan je jedino što imam!”
“Neće ona to napraviti…” odgovorio je tiho, ali ni sam nije zvučao uvjereno.
Tjedni su prolazili u napetosti. Milena je svaki dan zvala i podsjećala me na “dogovor”. Počela sam osjećati mučninu svaki put kad bi zazvonio telefon. Jednog dana došla je nenajavljeno s papirima za prijenos vlasništva.
“Jasmina, potpiši ovdje. Sve će biti uredu, vjeruj mi!”
Ruke su mi se tresle dok sam gledala dokumente. “A što ako se predomisliš? Što ako nas izbaciš?”
Pogledala me hladno: “Zar misliš da bih to napravila vlastitoj obitelji?”
U tom trenutku shvatila sam koliko malo zapravo poznajem ljude oko sebe. Moj muž nije imao snage suprotstaviti se majci. Moja djeca su bila premala da shvate ozbiljnost situacije. A ja? Ja sam bila sama protiv svih.
Počela sam tražiti savjet kod prijateljica. Mirela mi je rekla: “Ne potpisuj ništa bez odvjetnika! Znaš koliko je ljudi ostalo bez svega zbog pohlepnih rođaka!” Sjetila sam se priča iz Bosne i Hrvatske o obiteljima koje su se raspale zbog imovine.
Jedne večeri sjela sam s Darijem za kuhinjski stol.
“Dario, ili ćemo zajedno stati protiv tvoje majke ili ću ja sama morati donijeti odluku. Ne mogu riskirati budućnost naše djece zbog njezine pohlepe.”
Gledao me dugo u tišini, a onda tiho rekao: “Znam da si u pravu… Ali ne znam kako ću joj to reći.”
Sljedeći dan otišli smo kod odvjetnice Sanje. Objasnila nam je sve moguće posljedice takvog prijenosa vlasništva.
“Ako prepišete stan na nju bez ikakvih garancija, ona može s njim raditi što god želi. Može vas izbaciti kad god poželi. Imate li povjerenja u nju?”
Nisam imala.
Kad smo to rekli Mileni, nastao je pakao.
“Vi mene optužujete da sam lopov? Nakon svega što sam učinila za vas? Sram vas bilo!”
Dario je prvi put stao uz mene: “Mama, ne možemo riskirati sigurnost djece. Ako želiš zamjenu, mora biti poštena za obje strane.”
Milena je tada počela prijetiti: “Ako ne potpišete, više niste moja obitelj! Nikad više nećete kročiti u moj stan!”
Tjedni su prolazili u tišini i hladnoći. Djeca su osjećala napetost, a ja sam svaku noć plakala od nemoći i tuge zbog raspada obitelji.
Na kraju smo ostali u svom malom stanu. Milena više nije dolazila niti zvala. Dario je bio utučen, ali znao je da smo napravili ono što je ispravno.
Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije. Je li vrijedilo žrtvovati mir u obitelji zbog papira i zidova? Ali onda pogledam Leu i Ivana kako se smiju i shvatim – dom nije samo mjesto, nego sigurnost koju pružamo jedni drugima.
Možda sam izgubila dio obitelji, ali sačuvala sam ono najvažnije – dostojanstvo i sigurnost svoje djece.
Ponekad se pitam: koliko vrijedi miran san? I gdje povući granicu između obitelji i vlastite sigurnosti? Što biste vi napravili na mom mjestu?