Između Dva Svijeta: Kad Muž Postane Dijete u Tuđem Dvorištu
“Opet si zaboravio zaključati kapiju, Ivane!” viknula sam dok sam stajala na pragu naše male kuće na rubu sela kod Travnika. Kiša je sipila, blatnjave cipele klizile su po starim pločicama, a u meni je ključala ljutnja. Ivan je sjedio na klupi pod orahom, gledao negdje u daljinu, kao da ga se ništa ne tiče.
“Ma, pusti kapiju, Amra. Nije kraj svijeta ako ovce malo prošeću,” odgovorio je s onim svojim smiješkom koji me nekad znao razoružati, ali sada me samo još više ljutio.
“Ti ne razumiješ! Ovdje ništa nije kako treba. Sve je na meni – i kuća, i djeca, i tvoja prokleta stoka!”
Zastala sam, osjećajući kako mi glas podrhtava. U tom trenutku, iz kuće je istrčala naša kćerka Lejla, noseći u ruci Ivanove blatnjave čizme.
“Tata, opet si ih ostavio u hodniku! Mama se ljuti!”
Ivan je samo slegnuo ramenima i pogledao prema meni. U njegovim očima vidjela sam umor, ali i tvrdoglavost koju nisam mogla probiti.
Nisam uvijek bila ovakva. Rođena sam u Sarajevu, odrasla među tramvajima i mirisom kafe iz bakine džezve. Moj otac, Senad, bio je profesor na fakultetu, a majka Jasna radila je u biblioteci. Uvijek su govorili da je obrazovanje najvažnije, da se život gradi znanjem i upornošću. Kad sam upoznala Ivana na studiju u Zagrebu, činilo mi se da su naši svjetovi dovoljno različiti da budu zanimljivi, ali dovoljno slični da mogu rasti zajedno.
Ivan je bio iz malog sela kod Viteza. Njegova obitelj – otac Jozo i majka Marija – živjeli su od zemlje. Ivan je uvijek pričao o tome kako će jednog dana imati svoju farmu, kako će djeca trčati po livadama, a on će mirno sjediti pod orahom i gledati zalazak sunca. Mislila sam da su to samo snovi iz djetinjstva koje će život u gradu izbrisati.
Ali nisam bila u pravu.
Nakon što smo dobili Lejlu i malog Tarika, Ivan je sve češće spominjao selo. “Grad nije za djecu,” govorio bi. “Nema zraka, nema prostora. Pogledaj ih – stalno su bolesni.”
Ja sam šutjela. Nisam imala snage za još jednu svađu. Moji roditelji su nas stalno zvali da dođemo u Sarajevo. “Amra, ovdje ti je sve – posao, vrtić, škola. Šta ćeš tamo među kravama?” pitala bi mama svaki put kad bih joj spomenula Ivanove planove.
Ali Ivan nije odustajao. Jednog dana samo je došao kući s papirima od stare kuće njegove tetke: “Kupio sam jeftino. Samo treba malo srediti.”
Plakala sam cijelu noć. Nisam znala kako mu reći da se bojim tog života. Da ne znam ni kako se pali peć na drva, ni kako se muze krava. Da mi nedostaje buka grada, miris kiše na asfaltu, razgovori s prijateljicama uz kafu.
Preselili smo se na proljeće. Prvih mjeseci sve je bilo novo – djeca su trčala po dvorištu, Ivan je bio sretan kao dijete. Ali onda su počeli problemi: voda je nestajala svakih par dana, struja bi znala otići usred noći, a ja sam danima čistila blato koje su djeca unosila u kuću.
Najgore je bilo kad smo otišli kod mojih roditelja u Sarajevo za Bajram. Mama me zagrlila kao da me nije vidjela godinama.
“Amra, jesi li dobro? Izgledaš umorno.”
Nisam znala što da kažem. Ivan je sjedio za stolom s mojim ocem, šutio i gledao kroz prozor.
“Znaš,” rekao je moj otac tiho dok smo pili kafu na balkonu, “nije lako biti između dva svijeta. Ali moraš znati gdje ti je srce.”
Te noći smo se posvađali kao nikad prije.
“Zašto si me odvukao tamo gdje ne pripadam?” pitala sam ga kroz suze.
“A gdje ja pripadam? U tvom Sarajevu? Među tvojim prijateljicama koje me gledaju kao seljaka?” odgovorio je Ivan drhtavim glasom.
“Ti si izabrao ovo! Ja nisam!”
Djeca su plakala u drugoj sobi. Moja majka je šutjela iza vrata.
Vratili smo se na selo sljedeći dan. Dani su prolazili u tišini. Ivan je sve više vremena provodio vani s kravama i ovcama; ja sam sjedila za kompjuterom pokušavajući raditi od kuće i sanjala o povratku u grad.
Jedne večeri Lejla mi je prišla dok sam prala suđe.
“Mama, zašto si stalno tužna?”
Nisam imala odgovor.
Ivan i ja smo postali stranci pod istim krovom. On je bio dijete u svom dvorištu, a ja izgubljena žena koja ne zna gdje joj je dom.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna kad snovi nisu isti? Može li brak preživjeti između dva svijeta ili uvijek neko mora izgubiti sebe?