Poruka koja je sve promijenila: Priča o povjerenju, izdaji i obitelji
“Jesi li ti normalna, Ivana? Kako možeš samo sjediti i šutjeti nakon svega što si pročitala?” – odzvanja mi u glavi glas moje najbolje prijateljice Mire dok zurim u ekran mobitela. Poruke su još uvijek otvorene. Ruke mi drhte, a srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. Svekrva, Jasna, piše mom mužu: “Andrej, ne mogu više gledati kako ti propadaš s njom. Zaslužuješ bolje. Znaš da sam ti uvijek govorila da Ivana nije za tebe. Ona nikad neće biti prava žena za tebe i tvoju budućnost. Još uvijek možeš sve promijeniti.”
Andrej joj odgovara: “Mama, molim te, ne počinji opet. Znaš da je Ivana dobra prema meni.” Ali onda dolazi poruka koja mi para dušu: “Ali mama, ponekad stvarno mislim da si u pravu. Sve je nekako stalo otkad smo se vjenčali.”
Osjećam kako mi se suze kotrljaju niz obraze. Uvijek sam vjerovala da je ljubav dovoljna. Upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu, na Filozofskom. Ja sam imala sreće – naslijedila sam stan od bake u Trnju, dok je Andrej živio s roditeljima u Dugavama. Nikad mi nije bilo važno što nema novca ili što mu otac stalno pije i viče na njega. Voljela sam ga zbog njegove dobrote, zbog toga što me znao nasmijati kad sam mislila da više ne mogu.
Ali Jasna me nikad nije prihvatila. Od prvog dana gledala me kao uljeza. “Ti si previše ambiciozna za njega,” govorila bi mu kad misli da ne čujem. “Tvoja žena bi trebala znati kuhati sarme kao ja, a ne pisati neke glupe eseje.” Andrej bi se samo smijao i govorio mi da ne slušam.
Prve godine braka bile su teške, ali sretne. Radili smo oboje – ja u knjižnici, on u skladištu. Nismo imali puno, ali imali smo jedno drugo. Onda su počeli problemi. Jasna je dolazila svaki vikend, donosila svoje kolače i kritike: “Opet nisi oprala prozore? A gdje ti je ručak? Andrej je mršav, vidi ga!” Andrej bi šutio, a ja bih gutala knedle.
Jedne večeri, nakon što je Jasna otišla, rekla sam mu: “Andrej, ne mogu više ovako. Tvoja mama me ne poštuje.” On je samo slegnuo ramenima: “Znaš kakva je ona. Pusti je, proći će ju.” Ali nije prošlo. Počela je zvati svaki dan, slati mu poruke: “Ivana ti samo uzima vrijeme, nisi više onaj stari Andrej.” On bi mi pokazivao poruke i smijao se: “Ma pusti mamu, luda je.” Nisam znala da joj odgovara drugačije kad ja ne gledam.
Sada sjedim ovdje i čitam njihove poruke. Osjećam se kao da mi je netko iščupao srce iz grudi. Sve ono što sam gradila godinama – povjerenje, sigurnost, dom – sada se ruši pred mojim očima.
Ustajem i odlazim do kuhinje. Andrej sjedi za stolom i gleda televiziju. “Moramo razgovarati,” kažem tiho.
On podiže pogled: “Što je bilo?”
“Pročitala sam tvoje poruke s mamom,” izgovaram drhtavim glasom.
Lice mu problijedi. “Ivana… nije to ništa… Samo ona opet…”
“Nije samo ona! Ti si joj napisao da možda ima pravo! Da ti je život stao sa mnom! Kako možeš to reći? Kako možeš tako misliti a spavati svaku noć pored mene?”
On spušta glavu: “Nisam to mislio tako… Samo… znaš da me ona stalno gnjavi… Nekad popustim samo da prestane…”
“A što ja? Ja sam ti žena! Zar ja nemam pravo znati što osjećaš? Zar ja nisam važna?”
On šuti. U tom trenutku shvaćam koliko smo se udaljili. Nije to više onaj Andrej kojeg sam voljela na fakultetu. Ili možda nikad nije ni bio taj čovjek – možda sam ga samo željela vidjeti takvim.
Te noći nisam spavala. Prevrćem se po krevetu i razmišljam o svemu što smo prošli – o prvim zajedničkim kavama na Cvjetnom trgu, o šetnjama po Maksimiru, o planovima za budućnost koje smo crtali na salvetama u studentskoj menzi.
Ujutro me dočekuje poruka od Mire: “Jesi dobro? Ako trebaš negdje pobjeći, znaš gdje sam.” Osjećam zahvalnost što imam nekoga tko me razumije.
Andrej odlazi na posao bez riječi. Gledam ga kako zatvara vrata i pitam se – kad smo prestali razgovarati? Kad smo postali stranci?
Tijekom dana zove me Jasna. Ne javljam se. Piše mi poruku: “Znam da si ljuta na mene, ali ja samo želim najbolje za svog sina.” U meni ključa bijes – tko si ti da odlučuješ što je najbolje za njega? Za nas?
Popodne dolazi Andrej ranije kući. Sjeda nasuprot mene za stol.
“Ivana… Znam da sam pogriješio. Ne znam kako da popravim stvari. Mama mi je uvijek bila sve na svijetu… Ali ti si moja žena. Ne želim te izgubiti.” Gleda me iskreno prvi put nakon dugo vremena.
“Ne znam mogu li ti opet vjerovati,” kažem tiho.
“Daj mi priliku da ti dokažem da mogu biti bolji muž,” moli me.
Gledam ga i osjećam kako se u meni bore ljubav i razočaranje. Zaslužujem li više? Zaslužuje li on drugu priliku?
Te večeri sjedim sama na balkonu i gledam svjetla grada kako trepere u daljini. Pitam se – koliko puta žena treba oprostiti prije nego što shvati da gubi samu sebe? Je li ljubav dovoljna kad povjerenje nestane?
Možda ste i vi bili u sličnoj situaciji – što biste vi napravili na mom mjestu?