Moj brat mi je uzeo stan, a porodica mi je okrenula leđa: Priča o izdaji i borbi za pravdu
“Ne možeš to napraviti, Ivane! To je moj stan, moj dom!” viknula sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale od nemoći. Ivan je stajao nasred dnevnog boravka, s ključevima u ruci, hladan kao led. Mama je sjedila za stolom, gledala u pod i šutjela. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Od djetinjstva sam bila ona koja popušta. Starija sestra, uvijek odgovorna, uvijek ta koja pomaže. Ivan je bio mezimac – mama ga je štitila od svega, a tata ga je gledao s ponosom. Kad je tata umro od infarkta prije pet godina, sve se raspalo. Mama se povukla u sebe, a ja sam ostala sama s osjećajem da moram sve držati pod kontrolom.
Stan u centru Sarajeva bio je tatina ostavština meni. Tako je barem govorio dok je bio živ: “Lejla, ovo će biti tvoje. Ti si uvijek bila uz nas.” Nakon njegove smrti, mama je brzo prodala našu kuću i preselila se kod svog novog muža, gospodina Šimića iz Mostara. Ivan je ostao sa mnom u stanu, pod izgovorom da još studira i nema gdje.
Godinama sam trpjela njegove izlaske, pijanke i beskrajne žurke. Svaki put kad bih ga zamolila da se smiri, mama bi me napala: “Pusti ga, još je mlad! Ti si uvijek bila previše stroga.” Nisam znala kako da joj objasnim da mi nije lako gledati kako moj brat uništava ono što nam je otac ostavio.
Prije pola godine upoznala sam Dinu. On je bio svjetlo u mom životu – pažljiv, nježan, razumio me bez riječi. Počeli smo planirati zajednički život. Tada sam odlučila reći Ivanu da mora pronaći svoj stan. Bila sam spremna pomoći mu s najamninom prvih nekoliko mjeseci.
Ali tada se dogodilo nešto što nisam očekivala. Mama je došla jednog jutra s papirima u ruci. “Lejla, odlučili smo da stan prepišemo na Ivana. On nema ništa svoje, a ti imaš Dinu i novi život pred sobom. Nije fer da sve bude tvoje.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Mama, to nije tvoje da odlučuješ! Tata je meni ostavio stan!”
“Tata više nije tu! Ja sam tvoja majka i znam što je najbolje za vas oboje!”
Ivan me gledao s osmijehom na licu koji nikada neću zaboraviti – osmijeh pobjednika.
Nisam spavala danima. Dino me tješio: “Ne možeš im to dopustiti. Imaš pravo na taj stan!” Ali mama me zvala svaki dan, prijetila da će me izbrisati iz života ako ne potpišem papire. “Ne budi sebična! Ivan nema nikoga osim nas!”
Na kraju sam popustila. Potpisala sam ono što su tražili, ali osjećaj izdaje me proganjao svakog dana. Dino i ja smo iznajmili mali stan na Grbavici. Svaki put kad bih prošla pored svog starog stana, srce bi mi preskočilo od bola.
Ivan je ubrzo prodao stan i otišao živjeti u Zagreb s djevojkom koju je upoznao preko Instagrama. Mama mu je slala novac svaki mjesec, a meni nije ni čestitala rođendan.
Jedne večeri sjela sam s Dinom na balkon i zaplakala kao dijete.
“Zašto uvijek ja moram biti ta koja gubi? Zašto porodica zna biti najgori neprijatelj?”
Dino me zagrlio: “Nisi ti izgubila, Lejla. Oni su izgubili tebe.”
Ali ja se i dalje pitam: Je li vrijedno boriti se za pravdu kad te vlastita porodica izda? Može li se oprostiti takva izdaja ili zauvijek ostaje rana koja ne zarasta?