Kad dom nije dom: Istjerala sam svekrvu sa naše useljenja
“Ovo nije tvoja kuća, Jasmina. Zapamti to!” Svekrvin glas je odjeknuo kroz dnevni boravak, baš kad sam iznosila kolače na stol. Gosti su se utišali, a meni je srce preskočilo otkucaj. Pogledala sam u Amira, mog muža, tražeći podršku, ali on je samo spustio pogled i nervozno vrtio čašu u ruci.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad smo Amir i ja odlučili da se vjenčamo. Moji roditelji žive u malom stanu u Sarajevu, a njegova majka, gospođa Senada, ima veliku kuću u predgrađu. “Ovdje ima mjesta za vas dvoje, ne morate bacati pare na kiriju,” govorila je Senada dok smo sjedili za njenim stolom, pijuckali kafu i gledali kroz prozor na vrt pun ruža. “Ova kuća je i tvoja, Jasmina.”
Ali već prve sedmice nakon useljenja shvatila sam da to nije istina. Svaki moj pokret bio je pod lupom. Ako bih pomaknula vazu ili promijenila raspored tanjira u kuhinji, Senada bi odmah komentirala: “Tako se to ne radi kod nas.” Amir je pokušavao biti mirotvorac: “Mama, pusti Jasminu da se navikne…” Ali ona bi ga samo pogledala ispod oka: “Ti si uvijek bio previše mekan.”
Pripreme za useljenje bile su stresne. Moja mama je donijela domaće kolače i nekoliko ručnih radova za ukrasiti našu sobu. Senada ih je dočekala s osmijehom, ali čim su otišli, rekla mi je: “Ne treba nam tuđa roba ovdje. Ova kuća ima svoj red.”
Na dan useljenja okupili su se naši prijatelji i rodbina. Svi su donosili poklone, smijali se i pričali o tome kako je lijepo što mladi ostaju zajedno s obitelji. Ja sam se trudila biti dobra domaćica, ali osjećala sam se kao gost u vlastitom domu.
Svekrva je sjedila za glavnim stolom i vodila glavnu riječ. U jednom trenutku, dok sam posluživala baklavu, začula sam kako govori mojoj teti: “Znate, Jasmina još mora puno naučiti o vođenju kuće. Kod nas se zna red.”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Pogledala sam Amira, ali on je samo šutio. Moja mama je pokušala promijeniti temu: “Jasmina je uvijek bila vrijedna i uredna…” Senada ju je prekinula: “Možda kod vas, ali ovdje su druga pravila.”
Nisam više mogla izdržati. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred svima. Prišla sam Senadi i tiho joj rekla: “Molim vas, nemojte me više ponižavati pred gostima. Ovo je i moj dom sada.” Ona me pogledala s podsmijehom: “Tvoj dom? Jasmina, ti si ovdje gost dok ja dišem.”
U tom trenutku nešto je puklo u meni. Okrenula sam se prema gostima i glasno rekla: “Oprostite svima, ali mislim da bi bilo najbolje da gospođa Senada ode na kratko vani da se smiri.” Nastao je muk. Amir je skočio: “Jasmina, šta to radiš?” Pogledala sam ga kroz suze: “Branim sebe!”
Senada je ustala, bijesna kao nikad prije: “Nikad mi se ovako niko nije obratio u mojoj kući!” Uzela je torbu i izašla iz sobe uz glasan tresak vrata.
Gosti su šutjeli, neki su me gledali sa sažaljenjem, drugi s neodobravanjem. Moja mama mi je prišla i zagrlila me: “Nisi pogriješila, dijete moje. Moraš imati svoje granice.” Amir je stajao na sredini sobe, zbunjen i ljut: “Zar nisi mogla prešutjeti? Sad će biti još gore!”
Te noći nismo spavali zajedno. Amir je otišao kod prijatelja, a ja sam ostala sama u sobi koja više nije mirisala na dom nego na tuđinu.
Sljedećih dana napetost se mogla rezati nožem. Senada nije razgovarala sa mnom, a Amir je bio hladan i povučen. Počela sam sumnjati u sve – u naš brak, u svoju odluku da dođem ovdje, u samu sebe.
Jedne večeri sjela sam s Amira za stol: “Amire, ne mogu više ovako. Ili ćemo zajedno postaviti granice tvojoj mami ili ću otići.” On me pogledao očima punim tuge: “Znaš da te volim, ali ona mi je majka… Ne mogu joj okrenuti leđa.”
“A meni možeš?” upitala sam tiho.
Nije odgovorio.
Dani su prolazili, a ja sam osjećala kako nestajem iz dana u dan. Počela sam tražiti stanove za najam i razmišljati o povratku roditeljima. Svaki put kad bih prošla pored Senade u hodniku, osjećala bih knedlu u grlu.
Jednog jutra pronašla sam poruku na stolu: “Jasmina, možda si ti mlada i tvrdoglava, ali nisi loša osoba. Samo zapamti – dom nije zidovi nego ljudi koji te vole.” Bila je potpisana Senada.
Nisam znala što da mislim – je li to bila isprika ili još jedna lekcija?
Sjedim sada sama u sobi i pitam se: Je li vrijedno žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja? Gdje završava poštovanje prema obitelji, a gdje počinje poštovanje prema sebi?
Što biste vi učinili na mom mjestu?