Zašto ne trebamo takve roditelje: Priča o stanu, obitelji i ponosu

“Neću više slušati kako smo nezahvalni!” povikala sam kroz suze, tresući se od bijesa dok sam gledala Marka kako sjedi za kuhinjskim stolom, zureći u prazno. Njegove ruke su drhtale, a na licu mu se vidjela nemoć. “Marija, molim te, smiri se… Znaš kakvi su moji roditelji. Neće se promijeniti zbog nas.”

Ali kako da se smirim? Godinama sam slušala priče o tome kako je Ankica, njegova majka, kupila stan svojoj sestri u Zagrebu, kako je Dragan, njegov otac, pomogao bratu da otvori firmu. A nama? Nama su rekli: “Mladi ste, snađite se sami. Mi smo sve sami stekli.”

Sjećam se tog dana kad smo otišli kod njih na ručak. Miris pečene janjetine širio se kućom, a Ankica je s ponosom pokazivala novi servis iz Italije. Kad smo skupili hrabrost i iznijeli im naš plan – da bismo željeli kupiti mali stan u Novom Zagrebu, ali nam fali još 10.000 eura za polog – nastala je tišina. Dragan je pogledao kroz prozor, a Ankica je samo rekla: “Znate li vi koliko smo mi radili da bismo ovo imali? Nema ništa bez truda.”

Marko je pokušao objasniti: “Mama, ne tražimo poklon. Vratit ćemo vam svaki cent. Samo nam treba pomoć da pokrenemo svoj život.” Ali njezino lice je ostalo hladno. “Nije stvar u novcu, nego u principu. Ako sad popustimo, nikad nećete naučiti cijeniti ono što imate.”

Te večeri sam plakala do kasno u noć. Osjećala sam se poniženo i izdano. Moji roditelji nisu imali ni blizu toliko novca, ali su nam ponudili sve što su mogli – čak i svoj stari auto da ga prodamo. Ali Markovi roditelji… Oni su imali sve, ali nisu imali srca.

Sljedećih tjedana napetost između mene i Marka rasla je. On je pokušavao opravdati svoje roditelje: “Takvi su oni… Možda misle da nas tako uče odgovornosti.” Ali ja sam osjećala samo gorčinu. Počela sam izbjegavati obiteljska okupljanja. Kad bi me Ankica nazvala, pravila sam se da sam zauzeta.

Jednog dana, dok sam sjedila s prijateljicom Ivanom na kavi u Tkalčićevoj, ispričala sam joj sve. “Znaš li koliko boli kad vidiš da tvoj muž pati jer ga roditelji ne podržavaju?” Ivana me pogledala suosjećajno: “Marija, možda je vrijeme da prestaneš očekivati nešto od njih. Neki ljudi jednostavno ne znaju voljeti drugačije.”

Ali kako prestati očekivati? Kako ne osjećati zavist kad vidim kako drugi roditelji pomažu svojoj djeci? Kako ne biti ljuta kad znam da bi nama tih 10.000 eura značilo novi početak?

Jedne subote Marko i ja smo otišli pogledati još jedan stan. Bio je malen, ali sunčan. Agentica nam je rekla: “Ako ne rezervirate danas, netko drugi će ga uzeti.” Pogledali smo se – znali smo da nemamo dovoljno.

Te večeri Marko je šutio cijelim putem kući. Kad smo stigli, sjeo je na kauč i rekao: “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao da sam između dvije vatre – ti si ljuta na moje roditelje, oni misle da si ti kriva što ih ne posjećujemo… A ja? Ja samo želim da imamo svoj dom.”

Pogledala sam ga i prvi put osjetila koliko ga boli sve ovo. Približila sam mu se i zagrlila ga: “Nije tvoja krivnja. Samo… boli me što nas ne vide. Kao da nismo dovoljno dobri za njihovu pomoć.”

Sljedećih mjeseci radili smo više nego ikad – uzimali dodatne smjene, prodavali stvari koje nam nisu trebale. Moji roditelji su nam dali nešto malo što su mogli skupiti. Nakon godinu dana skupili smo dovoljno za polog.

Kad smo napokon potpisali ugovor za stan, osjećala sam ponos kakav nikad prije nisam osjetila. Ali istovremeno – prazninu. Na useljenje su došli moji roditelji s kolačima i starim stolnjakom iz djetinjstva. Markovi roditelji su poslali poruku: “Čestitamo!” Ništa više.

Nekad se pitam jesmo li pogriješili što smo toliko očekivali od njih ili su oni pogriješili što nisu znali biti roditelji kad je to najviše trebalo? Je li novac zaista mjerilo ljubavi ili je prava podrška nešto drugo?

Možda će netko reći da smo previše ponosni ili razmaženi. Ali recite mi – zar nije obitelj tu da pomogne kad može? Zar nije ljubav više od principa?

Ponekad noću ležim budna i pitam se: Hoće li naši odnosi ikad biti isti? Ili smo svi izgubili nešto što se više ne može vratiti?