Mama, prodaj kuću – Između prošlosti i budućnosti
“Mama, prodaj kuću. Treba nam novac za stan.” Lejlin glas je bio tih, ali odlučan, a riječi su mi odzvanjale u ušima kao grom. Kiša je lupkala po prozoru naše stare kuće u Travniku, a ja sam zurila u nju, tražeći trag šale ili nesigurnosti na njenom licu. Nije ih bilo. Samo ozbiljnost i onaj pogled koji sam prepoznala još iz djetinjstva – kad bi nešto odlučila, nije bilo povratka.
“Lejla, znaš li ti što tražiš od mene? Ova kuća… ovo je sve što imam od tvog oca, od bake, od svih naših uspomena!” Glas mi je zadrhtao. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam ih htjela pustiti pred njom.
Lejla je sjela nasuprot mene, spustila pogled na ruke. “Mama, ja i Emir… Ne možemo više kod njegovih. Tamo je gužva, nema privatnosti. Ako prodamo ovu kuću, možemo kupiti stan u Sarajevu. Bit će ti lakše, nećeš više morati čistiti dvorište, popravljati krov…”
Zastala sam. Sjećanja su navirala – kako smo muž i ja sadili jabuke u dvorištu, kako je Lejla kao djevojčica trčala bosa po travi, kako smo svake zime skupljali drva za peć. Svaka cigla ove kuće bila je dio mene. Zar je moguće da to sve nestane zbog jednog stana?
“A što ako ja ne želim otići?” upitala sam tiho.
Lejla je uzdahnula. “Mama, ne možeš ovdje ostati sama. Znaš da ti zdravlje nije najbolje. U Sarajevu imaš doktore, imaš mene…”
“Imam te?” prekinula sam je. “Kad si zadnji put došla bez da nešto tražiš? Kad si sjela sa mnom na kavu, pitala me kako sam? Sve se svodi na to što ti treba!”
Nastala je tišina. Čula se samo kiša i moj ubrzani dah. Lejla je ustala, nervozno prošla rukom kroz kosu.
“Nije fer, mama. Znaš da se trudim. I ja imam svoj život! Emir i ja želimo dijete, ali ne možemo dok ne riješimo stanovanje. Ti si uvijek govorila da je obitelj najvažnija!”
“Obitelj nije samo zidovi!” povikala sam. “Ali ni zidovi nisu samo cigle! Ovo je dom! Ovdje smo plakali, smijali se, slavili rođenja i tugovali za mrtvima! Kako možeš to tražiti od mene?”
Lejla je šutjela. U njenim očima vidjela sam borbu – između ljubavi prema meni i želje za vlastitim životom.
Te noći nisam spavala. Šetala sam po kući, prelazila prstima po starim fotografijama na zidu: moj muž Jasmin s osmijehom dok drži Lejlu kao bebu; moja mama u narodnoj nošnji; Lejla s diplomom u ruci. Sve te slike bile su dio ove kuće – dio mene.
Sutradan me nazvala sestra Sanja iz Zagreba.
“Čula sam što se događa,” rekla je bez uvoda. “Znaš li ti koliko bi ljudi dalo sve da imaju svoj dom? Ovdje ljudi žive kao podstanari cijeli život! Ali opet… možda Lejla ima pravo. Ti si sama, a godine idu.”
“Sanja, ne mogu zamisliti da netko drugi hoda ovim hodnicima, sjedi za ovim stolom… Kao da bih izdala sve što smo gradili!”
“A možda bi izdala samu sebe ako ostaneš zarobljena u prošlosti?” pitala je tiho.
Te riječi su me pogodile više nego Lejlin prijedlog.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Lejla je dolazila svaki dan s novim argumentima: “Mama, pogledaj ovu ponudu za stan!”, “Emir kaže da bi mogli odmah useliti!”, “Svi tvoji prijatelji su već otišli iz Travnika…”
Jedne večeri došao je i Emir. Sjeli smo za stol kao stranci.
“Teta Amira,” počeo je nespretno, “znam da vam nije lako ovo čuti. Ali mi stvarno želimo osnovati svoju obitelj. Obećavam da ćemo vas često posjećivati…”
Pogledala sam ga ravno u oči. “Emire, znaš li ti što znači izgubiti dom? Tvoj otac je bio izbjeglica iz Prijedora – sjećaš se kako mu je bilo kad su ga izbacili iz kuće?”
Emir je spustio glavu.
“Znam… Ali ovo nije isto. Mi vas ne tjeramo – samo želimo svi imati bolje uvjete.”
Te večeri Lejla me zagrlila prije odlaska. Osjetila sam koliko joj nedostajem – ali i koliko želi otići.
Nakon nekoliko tjedana premišljanja, odlučila sam razgovarati s Lejlom iskreno, bez ljutnje.
“Lejla,” rekla sam dok smo pile kavu na terasi, “ako prodam kuću, hoće li to stvarno riješiti sve tvoje probleme? Hoće li te to usrećiti? Ili ćeš jednog dana žaliti što si izgubila mjesto gdje si odrasla?”
Lejla me gledala dugo, oči su joj bile pune suza.
“Ne znam, mama… Možda ću žaliti. Ali znam da ne mogu više živjeti između tuđih zidova. Želim svoj dom – kao što si ti imala ovaj.”
Tada sam shvatila: možda dom nije mjesto, nego ljudi koje volimo i uspomene koje nosimo sa sobom.
Nisam još donijela odluku. Svaki dan gledam kroz prozor ove stare kuće i pitam se: Što bih izgubila ako prodam? Što bih dobila ako ostanem?
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Je li dom mjesto ili osjećaj? Kako odlučiti između prošlosti i budućnosti?