„Ako ne znaš održavati red, pakiraj se” – Kako je muževljeva opsesija uništila našu obitelj
„Ako ne znaš održavati red, pakiraj se!” – riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam drhtavim rukama brisala prašinu s police u dnevnom boravku. Pišem vam ovo dok još osjećam miris Domestosa na prstima i dok mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Nije prošlo ni pet minuta otkako je Dario, moj muž, zalupio vratima za sobom, ostavljajući me samu s našim sinom Lovrom i hrpom neizrečenih riječi.
Dario je uvijek bio drugačiji. Kad smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu, privukla me njegova organiziranost, urednost, način na koji je sve držao pod kontrolom. Meni, djevojci iz male bosanske obitelji iz Zenice, to je djelovalo kao sigurnost. Nisam tada znala da će ta njegova potreba za redom postati moj zatvor.
Na početku braka sve je bilo podnošljivo. Imali smo mali stan na Trešnjevci, a ja sam se trudila biti „dobra žena”. Učila sam kuhati po njegovim receptima, slagala ručnike po veličini, čak sam i čarape peglala jer je tako volio. Ali s vremenom su njegova pravila postajala sve stroža. „Zašto si ostavila šalicu na stolu?” pitao bi čim bi došao s posla. „Zar ti je teško odmah oprati?”
Jednom sam zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku. Tada je prvi put povisio ton. „Znaš li ti koliko struja košta? Ako ne znaš biti odgovorna, možda bi trebala razmisliti gdje ti je mjesto!”
Nisam imala kome reći. Moja mama u Zenici uvijek bi govorila: „Muškarac je glava kuće, trpi dijete.” Prijateljice su se povukle kad su shvatile da Dario ne voli goste. „Nered ostaje danima nakon što netko dođe”, govorio bi i gledao me kao da sam ja kriva što imam prijatelje.
Najgore je bilo kad se rodio Lovro. Dario je tada postao još gori. Svaka igračka koja nije bila na svom mjestu bila je razlog za svađu. „Ako ne znaš naučiti dijete redu, onda ću ja!” vikao bi dok je skupljao kockice s poda. Lovro je plakao, ja sam plakala, ali Dario nije popuštao.
Jednog dana, dok sam pokušavala uspavati Lovru, čula sam Darija kako viče iz kuhinje: „Opet si ostavila mrvice na stolu! Zar ti nije dosta što cijeli dan ništa ne radiš?”
„Dario, molim te… umorna sam”, prošaptala sam.
„Umorna? Od čega? Od sjedenja doma? Ako ne znaš održavati red, pakiraj se!”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Lovru kako diše i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li stvarno tako loša majka i žena? Ili sam samo izgubila sebe pokušavajući udovoljiti tuđim očekivanjima?
Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Dario je počeo zaključavati ormare s posuđem da „ne trošimo previše tanjura”. Svaki moj pokušaj da razgovaram završavao je njegovim prijetnjama: „Ako ti ne paše, vrata su ti otvorena.”
Jednog popodneva, dok sam s Lovrom crtala po podu dnevnog boravka, Dario se vratio ranije s posla. Pogledao nas je s gađenjem.
„Što radite? Zar ne vidiš da ćeš uništiti parket? Jesi li ti normalna?”
Lovro se prestrašio i sakrio iza mene. Tada sam prvi put osjetila bijes jači od straha.
„Dosta, Dario! Ovo nije život! Ne želim da naše dijete odrasta u strahu od tebe!”
On me gledao kao da sam poludjela.
„Ako ti ne paše, idi! Ali Lovro ostaje sa mnom!”
Te riječi su mi slomile srce. Znala sam da moram nešto promijeniti. Te noći sam nazvala sestru Mirelu u Mostar.
„Mirela, ne mogu više… Bojim se za Lovru… Bojim se za sebe.”
Mirela je odmah došla po nas. Spakirale smo nekoliko stvari i otišle kod nje. Dario je zvao, prijetio, molio, ali nisam se vratila. Prvi put nakon godina osjećala sam mir.
Danas živim s Lovrom u malom stanu u Mostaru. Nije savršeno – ponekad ostavim šalicu na stolu, ponekad Lovro prospe sok po tepihu – ali više ne živimo u strahu. Još uvijek me boli kad Lovro pita za tatu ili kad me ljudi osuđuju što sam „razbila obitelj”. Ali znam da nisam imala izbora.
Ponekad se pitam: Je li bolje imati mir u kući ili mir u duši? Koliko dugo treba trpjeti zbog tuđih očekivanja prije nego što odlučimo živjeti po svome? Što biste vi učinili na mom mjestu?