“Imaš mjesec dana da napustiš moju kuću!” – Dan kad se sve srušilo
“Imaš mjesec dana da napustiš moju kuću!” Ljiljanin glas odjeknuo je kroz hodnik, dok su kapi kiše lupkale po prozoru. Stajala sam u dnevnoj sobi, još uvijek držeći tanjur s netom ohlađenom juhom, a Ivan je sjedio na rubu kauča, pogleda prikovanog za pod. U tom trenutku, sve što sam gradila posljednje dvije godine – svaka žrtva, svaki kompromis, svaka nada – srušilo se kao kula od karata.
“Ljiljana, molim vas, možemo li razgovarati?” pokušala sam zadržati glas mirnim, ali ruke su mi drhtale. Ona je samo odmahivala glavom, lice joj je bilo tvrdo kao kamen.
“Ne želim više raspravljati, Ana. Dosta mi je. Dva puta sam rekla – ili ćete naći svoj stan ili ćete oboje van.”
Ivan je šutio. Nije me pogledao. Nije ni nju. Samo je stiskao šake u krilu. U tom trenutku, osjećala sam se kao da stojim sama protiv cijelog svijeta.
Nisam odrasla u Zagrebu. Došla sam iz malog mjesta kod Bihaća, puna snova i želje za boljim životom. Kad sam upoznala Ivana na fakultetu, činilo se da je sve moguće. On je bio nježan, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Kad smo se vjenčali, Ljiljana nam je ponudila da živimo kod nje dok ne stanemo na noge. “Samo privremeno”, rekla je tada. “Bit će vam lakše.”
Ali privremeno se pretvorilo u dvije godine. Svaki dan sam osjećala njezinu prisutnost – u načinu na koji bi slagala tanjure, komentirala što kuham ili kako perem rublje. “Kod nas se to ne radi tako”, znala bi reći. Ili: “Moja pokojna svekrva nije bila tako lijena.”
Ivan bi tada samo slegnuo ramenima. “Pusti je, znaš kakva je mama.”
Ali nisam mogla pustiti. Svaki dan bio je borba za prostor, za malo privatnosti, za pravo na vlastiti život. Kad bih predložila da tražimo stan, Ivan bi rekao: “Sad nije vrijeme. Cijene su lude. Mama nam pomaže.”
A sada – sada nas izbacuje.
Te večeri nisam mogla spavati. Sjedila sam na prozoru i gledala kako kiša ispire ulice Trešnjevke. U meni se miješala ljutnja i tuga. Kako može biti tako hladna? Kako Ivan može biti tako pasivan? Zar sam ja jedina koja vidi da ovo nije dom?
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Ljiljana bi prolazila pored mene kao da sam zrak. Ivan bi nestajao na posao ranije nego inače i vraćao se kasno navečer.
Jednog popodneva skupila sam hrabrost.
“Ivane, moramo razgovarati.”
Sjeo je za stol, izbjegavajući moj pogled.
“Što ćemo sad? Gdje ćemo?”
On je slegnuo ramenima.
“Ne znam, Ana. Možda kod mog brata na Jarunu? Ili… možda možemo još jednom razgovarati s mamom?”
“Ne mogu više ovako! Osjećam se kao gost u vlastitom životu! Zar ti ne vidiš koliko me boli što šutiš?”
Ivan je prvi put podigao pogled.
“Znaš da mi nije lako… Ona je moja mama. Ne mogu joj reći da nije u pravu.”
“Ali možeš meni reći da nisam sama!”
Tišina.
Te večeri sam nazvala svoju sestru Lejlu u Bihać.
“Ana, dođi kući na par dana”, rekla mi je tiho. “Trebaš predah.”
Spakirala sam mali kofer i otišla bez riječi. Ivan me ispratio do vrata, ali nije rekao ništa osim: “Javi kad stigneš.”
U Bihaću sam prvi put nakon dugo vremena osjetila miris doma – miris kruha iz pećnice, zvuk smijeha moje nećakinje Amre, toplinu zagrljaja moje majke.
“Zašto si sve trpjela?” pitala me mama dok smo pile kavu na balkonu.
“Zbog ljubavi”, odgovorila sam kroz suze. “Ali više ne znam gdje sam ja u toj priči.”
Lejla me gledala ozbiljno.
“Ako te voli, borit će se za vas. Ako ne… vrijeme je da misliš na sebe.”
Vratila sam se u Zagreb nakon tjedan dana, odlučna da neću više šutjeti.
Kad sam ušla u stan, Ljiljana me dočekala s hladnim osmijehom.
“Vratila si se? Mislila sam da si otišla zauvijek.”
“Ne idem nigdje dok ne razgovaramo kao ljudi”, odgovorila sam mirno.
Ivan je sjedio u kuhinji. Pogledao me i prvi put nakon dugo vremena rekao:
“Ana, razgovarao sam s bratom. Možemo kod njega dok ne nađemo nešto svoje.”
Pogledala sam ga – umornog, ali odlučnog.
“Hoćeš li sa mnom?” pitao je tiho.
Nisam znala odgovor odmah. Ali znala sam jedno: više nikad neću pristati biti gost u vlastitom životu.
Ponekad se pitam – koliko žena oko nas živi tuđu priču? Koliko nas šuti zbog mira u kući? I gdje prestaje kompromis, a počinje gubitak sebe?