Gost u vlastitom domu: Priča o Mariji, majci koja je izgubila dom u srcima najbližih
“Mama, možeš li, molim te, ne ostavljati šalicu na stolu?” Ivana je opet podigla obrve, a ja sam stajala u kuhinji s rukama punim suđa. Njezine riječi su me presjekle kao hladan vjetar. Prije samo godinu dana, moj svijet je bio drugačiji – moj Stjepan i ja sjedili bismo za našim stolom u Osijeku, smijali se sitnicama i pili kavu bez žurbe. Sad, nakon njegove smrti, sve što imam je ova mala soba u stanu moje kćeri i osjećaj da sam višak.
“Oprosti, zaboravila sam,” promrmljala sam, pokušavajući sakriti drhtanje u glasu. Ivana je uzdahnula i nastavila slagati igračke svog sina, mog unuka Davida. On me ponekad pogleda onim velikim, znatiželjnim očima, ali većinu vremena je zaokupljen tabletom ili crtićima. Njegov otac, Dario, dolazi kući kasno, često umoran i šutljiv. Kad se pojavi u hodniku, osjetim kako svi napeti pogledi padaju na mene – kao da čekaju da nešto pogrešno kažem ili napravim.
Prvih nekoliko tjedana trudila sam se biti neprimjetna. Kuhala sam ručak, čistila iza svih, čak i prala prozore koje nitko nije ni primijetio. Nadala sam se da će Ivana cijeniti moju pomoć, ali umjesto toga, sve češće sam slušala komentare: “Mama, ne moraš sve raditi po svom. Ovo je naš stan.” Ili: “Znaš da Dario ne voli kad se kuha kiseli kupus.”
Jedne večeri, dok su svi sjedili pred televizorom, skupila sam hrabrost i upitala: “Ivana, mogu li pozvati svoju prijateljicu Anu na kavu?” Pogledala me iznenađeno, gotovo kao da sam pitala nešto nepristojno. “Mama, znaš da nemamo puno mjesta… Možda bolje da se nađete negdje vani?”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam kroz prozor na svjetla grada i osjećala se kao strankinja u vlastitoj obitelji. Sjetila sam se dana kad je Ivana bila mala – kako bi mi utrčala u naručje nakon škole, kako smo zajedno pekle kolače i smijale se do suza. Gdje je nestala ta bliskost?
S vremenom su sitnice postale teže. Moj ormar bio je prepun tuđe odjeće; moji stari albumi i knjige stisnuti u kutu. Kad bih pokušala pričati o Stjepanu ili našim zajedničkim uspomenama, Ivana bi brzo promijenila temu: “Mama, znaš da David ne voli slušati stare priče.” Počela sam šutjeti. Dani su prolazili u tišini – ustajanje rano da ne smetam nikome, tiho kuhanje kave za sebe i povlačenje u sobu čim bi netko došao kući.
Jednog popodneva čula sam Ivanu i Darija kako tiho razgovaraju u kuhinji:
“Ne znam koliko još možemo ovako,” šaptao je Dario.
“Znam… ali što da radim? Ne mogu je izbaciti. To je moja mama.”
“Ali stalno je tu… Nemamo mira.”
Osjetila sam kako mi srce tone. Nisam željela biti teret. Nisam željela biti razlog svađa između njih dvoje. Ali nisam imala kamo otići – moj stan je prodan nakon Stjepanove smrti da bih pomogla Ivani otplatiti kredit za ovaj stan.
Pokušala sam razgovarati s Ivanom:
“Ivana, ako vam smetam… mogu pokušati pronaći neki dom za starije ili nešto slično…”
Pogledala me s mješavinom tuge i nelagode.
“Mama, nemoj tako govoriti. Samo… znaš da nam je svima teško prilagoditi se. I nama i tebi.”
Ali njezine riječi nisu donijele utjehu. Osjećala sam se kao gost koji je ostao predugo.
Jednog dana primila sam poziv od Ane:
“Marija, dođi kod mene na kolače! Fališ mi!”
Dok sam sjedila kod Ane u malom stanu punom smijeha i mirisa svježe pite od jabuka, prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živom. Pričale smo o svemu – o našoj mladosti, o Stjepanu, o tome kako su se vremena promijenila.
“Znaš,” rekla mi je Ana tiho, “nije lako biti majka odrasloj djeci. Svi misle da si uvijek jaka, a zapravo si najranjivija kad ostariš.”
Vratila sam se kući kasno popodne. Ivana me dočekala na vratima:
“Gdje si bila? Brinula sam se!”
Prvi put nisam osjetila krivnju.
“Bila sam kod prijateljice. Trebalo mi je malo društva.”
Ivana je šutjela nekoliko trenutaka.
“Znaš… možda bismo trebale više razgovarati. Možda ti treba više tvog prostora…”
Nisam znala što reći. Samo sam kimnula glavom.
Te noći dugo sam razmišljala – o tome što znači biti majka, baka, žena koja je izgubila sve što joj je bilo poznato. O tome kako lako postaneš nevidljiv kad ostariš i kad tvoje potrebe više nikome nisu važne.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam sve dala za svoju obitelj? Je li moguće pronaći sreću i mir kad više nemaš svoj dom? Što vi mislite – gdje završava dužnost majke i počinje pravo na vlastitu sreću?