Svekrva koja je htjela najbolje… a uništila je našu obitelj: Moja borba za dom i mir
“Opet si ostavila suđe u sudoperu, Ivana. Zar ti je toliko teško oprati odmah?” Glas moje svekrve, Zlate, odjekivao je kuhinjom kao hladan tuš. Stajala sam pored štednjaka, pokušavajući ignorirati njezin pogled koji je pratio svaki moj pokret.
“Zlato, upravo sam završila s ručkom. Djeca su gladna, a Marko još nije došao s posla. Oprat ću kasnije,” odgovorila sam tiho, ali u meni je već ključala ljutnja.
Zlata je samo slegnula ramenima i teatralno uzdahnula, kao da cijeli svijet leži na njezinim plećima. “Kad bi barem moj sin imao ženu koja zna što znači red u kući…”
Tog trenutka poželjela sam vrisnuti. Ali nisam. Nisam smjela. Zbog Marka, zbog djece, zbog mira u kući. Tako je to bilo svaki dan otkako smo se uselili u prizemlje njezine kuće u Dugom Selu. Marko je govorio: “Mama nam samo želi pomoći. Navikni se, Ivana, ona je takva.” Ali ja sam osjećala kako se svaki moj dah pretvara u borbu.
Prvih mjeseci braka još sam vjerovala da će se stvari popraviti. Zlata je donosila kolače, pazila na djecu dok sam išla u trgovinu, nudila savjete oko svega – od kuhanja do odgoja. Ali svaki njezin savjet bio je zamotan u kritiku. “Moja kćerka Sanja nikad ne bi pustila djecu da gledaju televiziju prije ručka.” Ili: “Zašto ne koristiš domaće začine? Tako sam ja Marka hranila, zato je zdrav kao dren!”
Marko bi se samo nasmijao i rekao: “Pusti mamu, ona voli sve imati pod kontrolom.” Ali meni je to postajalo nepodnošljivo. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke, zatvarati se u sobu s djecom, izmišljati izgovore da ne budem kod kuće kad ona dolazi.
Jednog dana, kad sam došla po Luku iz vrtića, teta mi je rekla: “Vaša svekrva je danas došla po njega ranije. Rekla je da ste zauzeti i da će ga ona pričuvati.” Srce mi je stalo. Nisam znala da će Zlata doći po mog sina bez da me pita. Kad sam stigla kući, Luka je sjedio za stolom s čokoladom koju mu inače ne dopuštam prije večere.
“Mama, baka kaže da ti ne znaš što je dobro za mene,” rekao je Luka veselo.
Te noći sam prvi put ozbiljno razgovarala s Markom.
“Marko, ovo više ne mogu. Tvoja mama prelazi sve granice. Uzima mi dijete iz vrtića bez pitanja!”
On me pogledao umorno: “Ivana, pretjeruješ. Mama samo želi pomoći. Znaš da radiš previše i da ti treba odmora.”
“Ne radi se o pomoći! Radi se o poštovanju! O tome da ja budem majka svojoj djeci!”
Marko je šutio. Zlata je sljedeći dan donijela novu zavjesu za našu dnevnu sobu – “da malo uljepša prostor” – i bez pitanja skinula moju omiljenu koju mi je mama poklonila za vjenčanje.
Počela sam osjećati kako gubim tlo pod nogama. Svaki moj pokušaj da postavim granice završio bi svađom s Markom ili pasivnom agresijom od Zlate. Djeca su počela osjećati napetost; mala Ema nije htjela ići kod bake jer ju je baka tjerala da jede juhu koju nije voljela.
Jedne večeri, nakon što su djeca zaspala, sjela sam na balkon i plakala. Sjećam se kako sam gledala svjetla Zagreba u daljini i pitala se: “Je li ovo život koji želim? Jesam li ja ovdje samo gost u tuđoj kući?”
Moja prijateljica Mirela me nagovarala mjesecima: “Ivana, moraš misliti na sebe! Nije grijeh željeti svoj mir.” Ali kako reći Marku da želim otići? Da želim svoj dom, daleko od njegove majke?
Vrhunac je bio kad sam jednog dana pronašla Zlatu kako pretražuje moju ladicu s donjim rubljem. “Tražila sam rezervni ključ od podruma,” rekla je hladno.
Te večeri sam skupila hrabrost.
“Marko, ili ćemo pronaći svoj stan ili ću otići s djecom. Ne mogu više ovako. Tvoja mama ne poštuje mene ni našu obitelj. Ovo nije život.”
Marko me gledao kao da mu prvi put govorim nešto važno. “Ivana… pa gdje ćemo? Krediti su skupi, stanarine još gore…”
“Naći ćemo način! Radit ću više, ti možeš uzeti dodatne smjene… Samo želim svoj mir!”
Nakon tjedana šutnje i napetosti, Marko je pristao. Pronašli smo mali stan na Trešnjevci – star, ali naš. Prvi put nakon godina osjetila sam olakšanje kad sam zatvorila vrata za sobom i znala da nitko neće upadati bez kucanja.
Zlata nije govorila sa mnom mjesecima. Marko ju je pokušavao pomiriti sa situacijom, ali ona je tvrdoglavo šutjela ili slala otrovne poruke preko Sanje.
Danas, nakon godinu dana u našem stanu, još uvijek osjećam posljedice svega što smo prošli. Djeca su sretnija, Marko i ja smo bliži nego ikad – ali rana od te borbe još uvijek peče.
Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti nekoga tko ti toliko boli nanese? Može li se istovremeno osjećati zahvalnost i ogorčenost prema istoj osobi? Možda vi imate odgovor na to…