Kad vrata zalupaju: Ispovijest jedne snahe
“Opet nisi ponudila moju mamu ni čajem!” – povikao je Ivan čim su se vrata zalupila za njegovom majkom. Stajala sam nasred dnevnog boravka, još uvijek držeći krpu u ruci, dok su mi obrazi gorjeli od srama i bijesa. Svekrva, gospođa Ljubica, došla je nenajavljeno, kao što to često radi otkad smo se vjenčali. Uvijek iznenada, uvijek s nekim sitnim prigovorom ili pogledom koji govori više od riječi.
“Ivane, nisam ni stigla ništa reći, ušla je, pogledala oko sebe i odmah počela pričati kako je kod nje sve uredno i čisto. Nisam ni stigla do kuhinje!” – pokušala sam se opravdati, ali on me gledao kao da sam upravo izdala cijelu njegovu obitelj.
“Znaš da ona na to pazi. Kod nje se uvijek pije kava ili čaj čim netko dođe. To je običaj!”
Sjetila sam se prvih mjeseci našeg braka, kad sam još pokušavala biti savršena snaha. Pekla sam kolače po receptima iz njezine mladosti, čistila stan do besvijesti prije svakog njenog dolaska, a ona bi uvijek pronašla nešto što nije po njenom ukusu. “Jesi li ti sigurna da si dobro oprala ove čaše? Kod mene se ovako ne sjaje,” znala bi reći, a ja bih gutala knedlu i smiješila se.
Ali danas… danas nisam imala snage. Bila sam iscrpljena od posla, dijete mi je bilo bolesno, a muž je cijeli dan proveo na poslu. Svekrva je ušla bez pozdrava, pogledala me od glave do pete i odmah počela pričati o tome kako je kod nje unuk uvijek zdrav jer ga hrani domaćim juhama i šalje ga van na zrak. “Kod mene nema tih virusa, znaš? Kod mene se zna red,” rekla je i pogledala prema prozoru na kojem su stajale dječje igračke.
“Možda biste sjeli? Mogu vam donijeti nešto…” – počela sam, ali ona me prekinula rukom.
“Ne treba meni ništa. Samo sam svratila vidjeti kako ste. Ali vidim ja sve…”
Nakon pet minuta, ustala je i krenula prema vratima. “Ivane, sine, dođi kad budeš mogao. Kod mene je uvijek otvorena vrata i topla juha na stolu,” rekla je glasno, dovoljno da me zaboli svaka riječ.
Kad su se vrata zalupila, Ivan je eksplodirao. “Zašto joj ne možeš pokazati malo više poštovanja? Ona je moja majka!”
Poštovanje? Koliko puta sam progutala ponos zbog njega? Koliko puta sam šutjela kad me povrijedila? Sjetila sam se kad smo prvi put došli kod nje u Bosansku Gradišku, kako me gledala ispod oka dok sam pokušavala pomoći oko ručka. “Pusti ti to, nisi ti navikla na ovakve poslove,” rekla mi je tada. A ja sam samo željela pripadati.
“Ivane, zar ne vidiš koliko se trudim? Zar ne vidiš da nikad nije zadovoljna?”
On je sjeo na kauč i šutio. Zrak između nas bio je težak kao olovo. Dijete je zaplakalo iz sobe, a ja sam otrčala do njega, osjećajući kako mi suze naviru na oči.
Kasnije te večeri, dok sam spremala večeru, Ivan je došao iza mene i tiho rekao: “Možda bi trebala nazvati mamu i ispričati joj se.”
Okrenula sam se prema njemu, umorna i slomljena. “Za što da se ispričam? Što nisam stigla skuhati čaj dok me kritizirala pred tobom? Što nisam dovoljno dobra za nju?”
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i otišao u dnevni boravak.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o svojoj prijateljici Amri iz Sarajeva kojoj svekrva svaki put kad dođe donese popis što treba popraviti u stanu; o susjedi Mariji iz Osijeka koja već deset godina živi u istoj kući sa svekrvom i još uvijek nema pravo odlučiti što će kuhati za ručak; o svojoj majci koja mi je uvijek govorila: “Sine, kad se udaš, moraš biti pametna. Svekrva ti može biti druga majka ili najveća prepreka.”
Ali što kad si stalno između dvije vatre? Kad te muž ne razumije, a svekrva te nikad neće prihvatiti kao svoju?
Sljedećeg dana poslala sam Ljubici poruku: “Žao mi je ako ste se osjećali neugodno jučer. Bila sam umorna i nisam stigla ni k sebi doći. Nadam se da ste dobro.” Odgovor nije stigao.
Tjedan dana kasnije Ivan mi je rekao da ga je majka zvala i pitala zašto joj se ne javljam. “Kaže da si hladna prema njoj,” rekao je tiho.
Hladna? Koliko još puta moram progutati ponos? Koliko još puta moram biti ta koja popušta?
Ponekad se pitam – gdje prestaje poštovanje prema muževoj obitelji, a gdje počinje poštovanje prema sebi? Jesam li ja loša snaha ili samo žena koja želi malo mira u vlastitom domu?
Možda vi znate odgovor: Je li moguće ikada biti dovoljno dobra snaha ili smo mi žene uvijek krive – što god napravile?