Kad ljubav zaboli: Priča o hrabrosti jedne majke
“Ne možeš ti to izdržati, Ajla. Bolje da ne rađaš to dijete,” šapnula je svekrva kroz stisnute zube, dok je Adnan šutio, gledajući u pod. U meni je ključalo. Srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi, a ruke su mi drhtale dok sam stajala nasred njihove dnevne sobe u Sarajevu, okružena hladnoćom koja me gušila više nego vijest koju sam upravo čula od doktora.
“To je moje dijete!” viknula sam, glasom koji nisam prepoznala. “I tvoje, Adnane! Zar ti nije stalo?”
On je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Ajla, znaš da nemamo novca za te operacije. I šta ako… ako ne preživi?” Njegove riječi su me presjekle. U tom trenutku, shvatila sam da sam sama.
Udala sam se za Adnana s devetnaest godina, puna snova i naivnih očekivanja. On je bio tih, ali pažljiv, uvijek spreman pomoći susjedima u našem malom naselju na Ilidži. Njegova majka, Senada, činila se stroga, ali pravedna žena. Nikad nisam mislila da će mi upravo ona postati najveći protivnik.
Kad sam ostala trudna, svi su slavili. Adnan je bio ponosan, Senada je već birala ime za unuka. Ali onda su došli nalazi s ultrazvuka: “Vaše dijete ima tešku srčanu manu. Trebat će mu operacija odmah po rođenju.” Doktorica je govorila tiho, ali riječi su odzvanjale u mojoj glavi kao udarci čekića.
Prvih dana nakon dijagnoze nisam mogla spavati. Ležala bih budna, slušajući Adnanovo ravnomjerno disanje i pitala se gdje je nestao onaj čovjek kojeg sam voljela. Umjesto podrške, dočekale su me šutnje i hladni pogledi. Senada je počela dolaziti svaki dan, donoseći “savjete”:
“Ajla, znaš li ti koliko koštaju te operacije? Znaš li koliko djece umre? Možda je bolje…”
“Ne!” prekidala bih je svaki put. “Neću ni čuti!”
Ali ona nije odustajala. Jednog dana me dočekala s papirima u ruci.
“Ovdje piše da možeš prekinuti trudnoću. Još nije kasno. Svi bi ti oprostili.”
Pogledala sam je pravo u oči. “Nikad ne bih sebi oprostila.”
Tada su počeli pravi problemi. Adnan se povukao u sebe, sve češće izlazio s prijateljima i vraćao se kasno. Ja sam ostajala sama s brigama i svekrvinim prijekorima.
Jedne večeri, dok sam sjedila na krevetu i gledala stare slike iz djetinjstva, zazvonio je telefon. Bila je to moja mama iz Mostara.
“Ajla, sine, dođi kući. Ovdje si uvijek dobrodošla.”
Nisam znala šta da radim. Srce mi je govorilo da ostanem i borim se za svoju porodicu, ali razum mi je šaptao da moram misliti na sebe i dijete.
Sutradan sam pokušala razgovarati s Adnanom.
“Adnane, molim te… Trebam te sada više nego ikad. Naše dijete treba tebe.”
On je samo odmahnuo glavom.
“Ne mogu više ovo, Ajla. Ne mogu gledati kako patiš i kako ćeš patiti još više kad… kad ga izgubiš.”
Te noći sam spakirala nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Lejle na Grbavicu. Lejla me zagrlila bez riječi i pustila me da plačem satima.
Dani su prolazili sporo. Odlazila sam na preglede sama, slušala doktore kako pričaju o mogućnostima i rizicima. Svaki put kad bih vidjela ultrazvuk svog djeteta, osjećala bih kako mi raste snaga negdje duboko u grudima.
Jednog jutra zazvonio je mobitel – Adnan.
“Ajla… Jesi li dobro? Mama pita za tebe.”
“Mama pita? A ti? Jesi li ti pitao za svoje dijete?”
S druge strane tišina.
“Ajla… Ne znam šta da radim. Bojim se.”
“I ja se bojim! Ali ja biram borbu!”
Prekinula sam vezu i odlučila – idem kući u Mostar kod svojih roditelja. Tamo me dočekala toplina koju sam zaboravila da postoji. Moj otac je šutke grlio moju ruku dok smo sjedili na terasi i gledali Neretvu kako teče.
Mjeseci su prolazili u neizvjesnosti. Prijatelji su skupljali novac za operaciju; komšije su donosile hranu; mama me tješila svake noći kad bih plakala od straha hoće li moje dijete preživjeti.
Porodila sam se u tihoj bolnici na Bijelom Brijegu. Moj sin Tarik rodio se slab, ali borben – kao da je znao da ga čekaju teške bitke.
Operacija je bila zakazana za treći dan njegovog života. Doktori su rekli da su šanse male, ali ja sam vjerovala svom djetetu više nego ikome na svijetu.
Adnan nije došao u bolnicu. Poslao je poruku: “Nisam dovoljno jak za ovo.” Nisam mu odgovorila.
Tarik je preživio operaciju. Proveo je sedmice u inkubatoru, a ja sam svaku noć sjedila pored njega i pričala mu priče o hrabrosti i ljubavi.
Danas Tarik ima tri godine. Još uvijek idemo na kontrole u Zagreb, još uvijek ima ožiljak na malim prsima – ali ima osmijeh koji može rastopiti led u svakom srcu.
Adnan nas povremeno zove, ali više nije dio našeg života. Senada nikad nije upoznala svog unuka.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam otišla? Jesam li trebala više boriti za brak ili sam ispravno izabrala boriti se za svoje dijete? Može li žena biti dobra majka ako nije dobra supruga? Šta biste vi uradili na mom mjestu?