Moja kćerka je izabrala svoju svekrvu umjesto mene: Jesam li ja zaista bila loša majka?
“Znaš, mama, nisam ti htjela reći odmah…” riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u praznu šalicu kave. Lana je sjedila preko puta mene, gledala u svoje ruke, a ja sam osjećala kako mi srce puca na tisuću komadića. Uvijek sam mislila da ćemo biti bliske, da će mi reći sve, kao što sam ja svojoj mami govorila. Ali sada, kad je najvažniji trenutak njenog života došao, ja sam bila posljednja koja je saznala.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad sam primijetila da Lana izbjegava razgovore sa mnom. Bila je odsutna, često bi mi samo kratko odgovorila na poruke ili bi rekla da nema vremena za kavu. “Zauzeta sam, mama, znaš kako je na poslu,” govorila bi. Nisam sumnjala ništa, mislila sam da je to samo faza, da će proći. Ali onda sam slučajno srela njenu svekrvu, Nadu, na tržnici. “Vesna, jesi li uzbuđena zbog unučeta?” pitala me s osmijehom.
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. “Kakvog unučeta?” upitala sam zbunjeno. Nada me pogledala kao da sam luda. “Pa Lana je trudna! Nije ti rekla? Već smo počele kupovati stvari za bebu!”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da mi je netko istrgnuo tlo pod nogama. Otišla sam kući i čekala da Lana dođe s posla. Kad je napokon stigla, sjela sam je za stol i pitala: “Zašto mi nisi rekla? Zašto si svekrvi rekla prije mene?”
Lana je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “Nisam znala kako ćeš reagirati. Bojala sam se…”
“Čega si se bojala? Da ću biti sretna? Da ću te zagrliti? Ja sam tvoja majka!” glas mi je drhtao od suza koje su prijetile da poteku.
“Mama, ti si uvijek imala svoje mišljenje o svemu. Oduvijek si bila stroga, uvijek si imala komentare na moje izbore. Bojala sam se da ćeš reći nešto što će me povrijediti. S Nadom je lakše… ona me samo sluša i podržava.”
Te riječi su me zaboljele više nego išta drugo u životu. Sjetila sam se svih onih noći kad sam ostajala budna čekajući da Lana dođe kući iz izlaska, svih onih dana kad sam radila dva posla da joj mogu platiti fakultet i dati joj sve što poželi. Zar je to bila moja greška? Što sam željela najbolje za nju?
Dani su prolazili, a ja sam se osjećala sve usamljenije. Lana bi dolazila rijetko, a kad bi i došla, pričala bi samo o Nadinoj pomoći oko bebe, o tome kako joj Nada pomaže birati kolica i odjeću. Ja bih sjedila sa strane i osjećala se kao gost u vlastitom životu.
Jedne večeri, dok sam slagala stare fotografije, pronašla sam sliku na kojoj Lana ima pet godina i grli me oko vrata. Sjetila sam se njenog smijeha, njenih suza kad bi pala i ogrebala koljeno, sjetila sam se kako smo zajedno pekle kolače i gledale crtiće. Gdje je nestala ta bliskost? Kada smo se udaljile?
Pokušala sam razgovarati s njom još nekoliko puta. “Lana, želim biti dio tvog života. Želim biti baka svom unučetu kao što je moja mama bila meni.” Ali ona bi uvijek našla izgovor: “Mama, nemam vremena sada… Zoviću te kasnije.”
Jednog dana odlučila sam otići do nje bez najave. Otvorila mi je vrata s iznenađenjem na licu. U stanu je bila Nada, slagala je male bodije na kauču.
“O, Vesna! Baš smo pričale o tebi!” rekla je Nada veselo.
Lana me pogledala pomalo nelagodno. Sjela sam i pokušala se uključiti u razgovor, ali svaki moj prijedlog bio je dočekan šutnjom ili blagim negodovanjem.
“Možda bi bilo bolje da uzmeš ova kolica,” rekla sam pokazujući na katalog.
Nada je odmah odgovorila: “Ma ne treba, već smo odlučile za ova druga.”
Osjećala sam se kao višak. Kao netko tko smeta.
Kad sam izašla iz stana, suze su mi same tekle niz lice. Osjećala sam se izdano od vlastitog djeteta. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše stroga? Jesam li previše očekivala od nje? Ili je jednostavno pronašla nekog tko joj više odgovara?
Dani su prolazili u tišini. Prijateljice su me tješile: “To su nova vremena, Vesna… Djeca danas drugačije gledaju na roditelje.” Ali meni to nije bila utjeha.
Kad se beba rodila, Lana me nazvala tek nakon nekoliko dana. “Mama, rodila sam sina… Zove se Filip.” Glas joj je bio umoran.
“Mogu li doći vidjeti ga?” pitala sam.
“Naravno… ali molim te nemoj dugo ostati, Filip spava puno.” Osjetila sam hladnoću u njenom glasu.
Kad sam prvi put uzela Filipa u naručje, srce mi se steglo od ljubavi i tuge istovremeno. Pogledala sam Lanu i poželjela joj reći koliko mi nedostaje ona djevojčica koju sam nekad imala.
Sada sjedim sama u stanu i pitam se: Jesam li zaista pogriješila kao majka? Je li moguće da ljubav i briga mogu udaljiti dijete od roditelja? Ili su ovo samo vremena koja nas mijenjaju više nego što želimo priznati?