Kad prošlost ne prašta: Istina za nedjeljnim stolom
“Ne mogu vjerovati da je to ona!” pomislila sam dok sam gledala kako Lejla, nasmijana i samouvjerena, sjeda za naš stol. Nedjeljni ručak kod nas u Sarajevu uvijek je bio svetinja – miris pečenja, zvuk tanjira, smijeh djece. Ali danas, sve je bilo drugačije. Srce mi je tuklo kao ludo, ruke su mi drhtale dok sam rezala kruh.
Moj sin Ivan, ponosno je predstavio svoju zaručnicu: “Mama, ovo je Lejla. Znaš već, pričao sam ti o njoj.” Pogledala sam je u oči i osjetila hladan znoj niz leđa. Prije sedam godina, Lejla je bila ta koja je mojoj kćeri Ani pretvorila srednju školu u pakao. Sjećam se noći kad je Ana uplakana dolazila kući, kad nije htjela ići u školu, kad je šaptala kroz suze: “Mama, zašto me svi mrze?” Nisam tada znala tko stoji iza svega. Tek kasnije, kad su se stvari smirile, Ana mi je priznala: “Lejla mi je uništila život.”
A sada sjedi za mojim stolom, drži Ivana za ruku i smije se kao da ništa nije bilo. Osjećala sam kako mi se grlo steže. Suprug Dario me pogledao ispod oka, znao je da nešto nije u redu. Ana je sjedila preko puta Lejle, blijeda kao zid, pogleda prikovanog za tanjur.
“Lejla, jesi li ti išla u Drugu gimnaziju?” upitala sam, pokušavajući zadržati miran ton.
“Jesam! Baš su to bila luda vremena!” odgovorila je veselo.
Ana je naglo ustala od stola. “Izvini, moram van na zrak.” Dario ju je pratio pogledom, a ja sam osjetila kako mi se srce lomi na komadiće.
Ivan me pogledao zbunjeno: “Mama, što se događa?”
Nisam znala što reći. Nisam htjela uništiti njegovu sreću, ali nisam mogla ni šutjeti dok gledam kako se povijest ponavlja. Cijeli ručak prošao je u napetoj tišini. Nakon što su otišli, Ana se vratila u kuću. Sjela je kraj mene na kauč i tiho rekla: “Zar si joj stvarno dopustila da dođe ovdje?”
“Nisam znala… Ivan mi nije rekao ime dok nije već bilo kasno,” odgovorila sam slomljenim glasom.
Ana je šutjela nekoliko trenutaka pa izustila: “Znaš li ti koliko me to još boli? Svaki put kad vidim njeno lice, sjetim se svega – poruka, laži, onih pogleda u hodniku… Mama, ja ne mogu ovo opet proživljavati.”
Te noći nisam spavala. Dario me zagrlio i šapnuo: “Možda se ljudi promijene? Možda bi trebali dati šansu Ivanu da bude sretan?”
“A što s Anom? Zar njena bol nije važna?” pitala sam ga kroz suze.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Ivan nije shvaćao što se događa. Lejla je slala poruke: “Jesi li sigurna da tvoja mama voli mene? Imam osjećaj da me ne prihvaća…”
Jedne večeri skupila sam hrabrost i pozvala Lejlu na razgovor. Sjele smo u mali kafić na Grbavici. Gledala sam je ravno u oči.
“Lejla, znaš li ti tko je Ana? Moja kćer. Sjećaš li se što si joj radila?”
Zbunjeno me pogledala pa spustila pogled.
“Znam… Znam da sam bila grozna. Bila sam ljubomorna jer je bila bolja od mene u svemu. Nisam tada shvaćala koliko boli mogu nanijeti. Otkad sam upoznala Ivana, pokušavam biti bolja osoba… Ali prošlost me stalno prati,” rekla je tiho.
Osjetila sam olakšanje i bijes istovremeno. “Znaš li koliko si joj uništila života? Zbog tebe smo išli kod psihologa! Zbog tebe još uvijek ima noćne more!”
Lejla je zaplakala. “Žao mi je… Ne tražim oprost, ali želim da znate da se kajem. Ako treba, reći ću Ivanu istinu.”
Vratila sam se kući slomljena. Dario me dočekao na vratima: “I?”
“Plakala je… Kaže da se kaje. Ali što sad? Kako dalje?”
Ana me zagrlila: “Ne želim da Ivan pati zbog mene. Ali ne mogu joj oprostiti tek tako.”
Ivan je ubrzo shvatio da nešto nije u redu. Jedne večeri došao je do mene: “Mama, molim te, reci mi istinu. Što se događa između Ane i Lejle?”
Duboko sam udahnula i ispričala mu sve – svaku poruku, svaku suzu njegove sestre.
Ivan je bio šokiran: “Zašto mi to nitko nije rekao ranije? Kako da sad nastavim dalje? Volim Lejlu, ali Ana mi je sestra…”
Tih dana svi smo hodali po rubu živaca. Dario je pokušavao smiriti situaciju: “Obitelj mora biti iznad svega! Moramo pronaći način da živimo s prošlošću!”
Ana i Lejla su se napokon susrele same. Sjele su na klupu ispred zgrade.
“Zašto si to radila?” pitala ju je Ana drhtavim glasom.
Lejla je šutjela pa tiho rekla: “Bila sam nesigurna i glupa. Žao mi je. Znam da ti nikad neću moći nadoknaditi ono što si prošla…”
Ana ju je gledala dugo pa rekla: “Ne tražim tvoje izvinjenje zbog sebe nego zbog Ivana. Ako ga povrijediš, nikad ti neću oprostiti.”
Nakon tog razgovora stvari su se polako počele smirivati. Lejla i dalje dolazi na ručkove – ali sada svi znamo istinu koja nas veže i razdvaja istovremeno.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti prošlost koja nas još uvijek boli? Može li obitelj preživjeti istinu ili nas ona zauvijek razdvaja?