Juha umjesto kolača: Toplina koja ostaje nakon ručka
“Zašto opet nosiš hranu toj ženi? Zar nemaš dovoljno svojih briga?” viknula je mama dok sam u kuhinji punio tanjur vrućom juhom. Ruke su mi drhtale, ne toliko od vrućine, koliko od osjećaja da radim nešto što nitko u mojoj kući ne razumije. Gledao sam kroz prozor, snijeg je tiho prekrivao dvorište, a u susjednoj kući svjetlo je treperilo kao da se bori protiv tame.
Nada, moja susjeda, već godinama živi sama. Njezin muž je umro prije desetak godina, djeca su joj otišla u Njemačku i rijetko se javljaju. Svi u ulici znaju za Nadu, ali malo tko joj pokuca na vrata. “Nije ona nikome ništa učinila, ali znaš kako je to… svatko ima svoje probleme,” govorila bi baka kad bi je netko spomenuo. Ali meni nije bilo svejedno. Sjećam se dana kad sam je prvi put vidio kako sjedi na klupi ispred kuće, gledajući prazno ispred sebe. Tada sam osjetio nešto što nisam mogao objasniti – kao da me njezina tišina zove.
Tog dana, dok sam nosio juhu kroz snijeg, sjećanja su mi navirala. Sjetio sam se svog djeda koji je uvijek govorio: “Nije bogat onaj tko ima puno, nego onaj tko može dati.” Kad sam pokucao na vrata, Nada ih je otvorila polako, kao da očekuje loše vijesti. Kad me ugledala s tanjurom u ruci, oči su joj zasjale.
“O, Ivane… nisi trebao…”
“Ma, ništa to nije. Više mi ostalo, pa rek’o da ne bacam.”
Sjeo sam s njom za mali stol prekriven izblijedjelim stolnjakom. U sobi je mirisalo na starinu i lavandu. Dok je jela juhu, pričala mi je o svojim unucima koje nije vidjela godinama. Glas joj je drhtao kad je spomenula sina koji joj se javlja samo kad mu nešto treba.
“Znaš, Ivane, nekad mi se čini da sam zaboravljena. Kao da više nikome nisam važna.”
Nisam znao što reći. Samo sam sjedio i slušao. I to joj je bilo dovoljno.
Kad sam se vratio kući, dočekala me tišina. Mama je sjedila za stolom s namrštenim licem.
“Znaš li ti koliko smo mi radili da imamo ovo što imamo? A ti sad nosiš po komšiluku! Šta će ljudi reći?”
“Mama, nije stvar u tome što će ljudi reći. Nadi nitko ne dolazi. Samo sam htio…”
“Htio si biti bolji od nas? Da nas ispada sramota što ne pomažemo?”
Nisam odgovorio. Osjetio sam knedlu u grlu. Znao sam da mama nije loša osoba, ali strah od tuđeg mišljenja bio joj je jači od suosjećanja.
Te večeri nisam mogao zaspati. Razmišljao sam o Nadi i o tome koliko malo treba da nekome uljepšaš dan. Sutradan sam opet otišao do nje, ovaj put bez hrane – samo da popričamo. Donio sam joj novine i križaljku.
“Ivane, znaš li ti koliko meni znači kad netko dođe? Nije stvar u hrani… nego u tome da nisam sama,” rekla mi je tiho.
Ubrzo su počeli šaptati po selu. “Vidi ga, stalno kod te stare… Ko zna šta traži.” Čak me i prijatelj Emir zadirkivao:
“Šta si ti, Ivane, postao socijalni radnik? Hajde s nama na kafu, pusti te priče!”
Ali meni više nije bilo važno što drugi misle. Počeo sam primjećivati i druge ljude oko sebe – starog gospodina Stipu koji svakog dana sjedi ispred trgovine, tetu Ružu koja uvijek nosi teške vrećice iz dućana sama. Kao da su svi oko mene postali nevidljivi dok nisam otvorio oči.
S vremenom se i mama promijenila. Jednog dana me pitala:
“Je l’ Nada dobro? Treba li joj šta iz trgovine?”
Tada sam shvatio da dobrota može biti zarazna.
Ali nisu svi razumjeli. Brat mi je rekao:
“Ti si lud što trošiš vrijeme na tuđe probleme. Gledaj sebe!”
A ja sam mu odgovorio:
“Možda jednog dana i mi budemo sami. Možda će nam tada netko donijeti tanjur juhe.”
Danas više ne nosim samo juhu Nadi – ponekad joj donesem kolač, nekad samo osmijeh i razgovor. I svaki put kad odlazim od njezine kuće osjećam se bogatije nego prije.
Pitam se: Koliko nas zapravo vidi tuđu tugu? Jesmo li spremni pružiti ruku ili nam je lakše okrenuti glavu i praviti se da ne vidimo?