Kad ti najbolja prijateljica pljuje po tvojoj obitelji: Priča o izdaji i oprostu
“Jesi li čula kako Amelina mama opet nije platila režije na vrijeme? Ma, cijela ta njihova familija je uvijek u nekim dugovima…”
Stajala sam iza poluotvorenih vrata dnevnog boravka kod Dine na rođendanu, stisnutih šaka, dok mi je srce udaralo kao ludo. Glas koji je to izgovorio bio je Lejlin – moj najbolji prijateljici još iz osnovne škole. Nisam mogla vjerovati. Lejla, koja je znala sve moje tajne, koja je sjedila za našim stolom svake subote, sada se smijala s drugima na račun moje obitelji. Osjetila sam kako mi se obrazi žare od srama i bijesa.
“Ma pusti, Amela je dobra cura, ali znaš kako kažu – jabuka ne pada daleko od stabla,” nastavila je druga djevojka, Ajla. Lejla se nasmijala onim svojim visokim, lažnim smijehom koji sam uvijek prepoznavala kad nešto skriva.
U tom trenutku, kao da mi je netko izbio zrak iz pluća. Sve stare nesigurnosti koje sam godinama pokušavala zakopati – siromaštvo, dugovi, stalne selidbe – vratile su se svom silinom. Sjetila sam se svih onih dana kad sam Lejli povjeravala koliko me boli što moji roditelji jedva spajaju kraj s krajem, kako me sram kad me mama pošalje u Konzum s bonovima umjesto novcem. Mislila sam da me razumije. Mislila sam da me štiti.
Nisam znala što da radim. Ušla sam u kupaonicu i zaključala vrata. Suze su mi navrle na oči, ali nisam plakala. Samo sam zurila u svoje lice u ogledalu i pitala se: “Zašto baš ona? Zašto baš sada?”
Nakon nekoliko minuta, skupila sam hrabrost i vratila se u dnevni boravak. Lejla me pogledala i odmah skrenula pogled. Znači, znala je da sam čula. Ajla je nastavila pričati kao da se ništa nije dogodilo, a ostali su se smijali nečijoj šali. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Nakon zabave, Lejla mi je poslala poruku: “Hej, sve ok? Izgledala si nekako čudno kad si odlazila.” Nisam joj odgovorila. Nisam znala što bih joj rekla.
Sljedećih dana izbjegavala sam je u školi. Sjela bih na drugi kraj učionice, pravila se da nešto pišem kad bi prolazila pored mene. Ona je pokušavala razgovarati sa mnom, ali ja nisam mogla. Osjećala sam se izdano, povrijeđeno, ali i glupo jer sam joj toliko vjerovala.
Jednog dana nakon nastave, Lejla me presrela ispred škole.
“Amela, molim te, možemo li razgovarati?”
Stajala sam ukočeno, gledajući u svoje tenisice.
“Znam da si čula ono što sam rekla kod Dine… Nisam to mislila tako… Znaš da te volim kao sestru… Samo… ne znam ni sama zašto sam to rekla. Možda da ispadnem zanimljiva pred Ajlom i ostalima… Glupa sam bila. Oprosti mi, molim te.”
Nisam znala što da kažem. Dio mene htio je vikati na nju, reći joj sve što mi je na duši. Drugi dio samo je želio nestati.
“Znaš li ti koliko me to povrijedilo? Znaš li koliko mi je teško zbog svega što prolazimo kod kuće? Ti si jedina kojoj sam sve to ispričala! Kako si mogla?”
Lejla je zaplakala.
“Znam… Znam da nema opravdanja. Samo… bojim se da ću te izgubiti ako ti ne kažem istinu. Pogriješila sam. Ali ti si mi najvažnija osoba u životu.”
Stajale smo tako na kiši ispred škole dok su nas svi zaobilazili. U tom trenutku nisam znala mogu li joj oprostiti ili ne. Znala sam samo da više ništa neće biti isto.
Kod kuće sam dugo razgovarala s mamom.
“Znaš, Amela,” rekla je tiho dok smo pile čaj od kamilice, “ljudi često kažu ružne stvari iz straha ili ljubomore. Ali prava prijateljstva prežive i najteže trenutke – ako su iskrena. Oprosti joj ako možeš, ali nemoj zaboraviti tko si i koliko vrijediš.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.
Sljedećih dana Lejla nije odustajala. Pisala mi je poruke, ostavljala male papiriće u mojoj bilježnici: “Nedostaješ mi.” “Žao mi je.” “Molim te, razgovaraj sa mnom.” Počela sam shvaćati koliko joj je stalo do našeg prijateljstva.
Jednog popodneva sjela sam s njom na klupu ispred škole.
“Lejla, ne mogu zaboraviti što si rekla. Ali mogu pokušati oprostiti – zbog svih onih godina kad si bila uz mene kad nitko drugi nije htio. Ali moraš znati – povjerenje se teško vraća.”
Lejla me zagrlila i zaplakala još jače nego prvi put.
Od tada više ništa nije bilo isto između nas – ali polako smo gradile novo povjerenje. Više nismo bile nerazdvojne kao prije, ali smo naučile biti iskrene jedna prema drugoj.
Danas znam: ljudi griješe, ponekad i oni koje najviše volimo. Pitanje je – možemo li im oprostiti? I još važnije: možemo li nakon izdaje ponovno vjerovati?
Što vi mislite – vrijedi li pokušati spasiti prijateljstvo nakon ovakve izdaje ili je bolje krenuti dalje?