Između krvi i srca: Moja borba za sebe
“Zar stvarno mislite da ste vi bolji od nas? Da možete sami?” – glas moje svekrve, Dragice, rezao je zrak kao nož. Sjedila sam za stolom u njihovoj kuhinji u Novom Zagrebu, dok su tanjuri s paštom još bili topli, a atmosfera već kipjela. Moj muž, Dario, gledao je u stol, šutio. Znala sam da je ovo trenutak kad se sve mijenja.
“Dragice, samo želimo svoj mir. Nije protiv vas,” pokušala sam smiriti situaciju, ali ona je već bila na nogama.
“Mir? Mir se ne kupuje stanom! Mir se gradi u obitelji! Ako ti moj sin nije dovoljan, možda si pogriješila adresu!”
Dario je i dalje šutio. Njegova sestra Ivana kolutala je očima, a svekar Stjepan samo je uzdahnuo. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Nisam znala da će jedna obična večera postati početak mog kraja.
Te noći Dario i ja smo se posvađali prvi put otkad smo zajedno. “Zašto joj nisi rekao da je to naša odluka? Zašto uvijek šutiš kad ona napada?” pitala sam ga kroz suze.
“Ne razumiješ ti… Ona je moja majka. Ne mogu joj okrenuti leđa. Znaš kakvi su naši…”
“A ja? Ja sam ti žena! Zar ne vidiš kako me gazi?”
Dario je slegnuo ramenima. “Ne mogu birati između vas.”
Od tog trenutka, sve se promijenilo. Dragica je svaki dan zvala Darija, govorila mu kako ga guram od obitelji, kako sam sebična i nezahvalna. Počela je dolaziti nenajavljeno, donositi kolače i ručkove, ali uvijek s nekim pasivno-agresivnim komentarom: “Eto, da ne moraš ti, kad si već toliko umorna od posla i planiranja tih svojih kredita.”
Na poslu sam bila iscrpljena, ali doma me čekala još veća borba. Dario je postajao sve udaljeniji. Počeo je kasniti s posla, izlaziti s prijateljima, a meni predbacivati da sam preosjetljiva.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe zbog Dragice, otišla sam kod svoje prijateljice Amre u Travno. Sjela sam na njezin balkon i zaplakala kao dijete.
“Znaš šta, Jasmina,” rekla mi je Amra, “u Bosni kažu: ‘Ko ne zna presjeći pupčanu vrpcu, nikad neće biti svoj čovjek.’ Ti si se udala za njega, ne za njegovu mater.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam razmišljati o svemu što sam žrtvovala – svoj grad u Bosni, posao koji sam voljela, prijatelje koje sam ostavila zbog Darija. Sve zbog obećanja da ćemo graditi nešto svoje.
Ali svaki put kad bih pokušala razgovarati s njim, on bi se povukao ili bi me optužio da ga tjeram da bira.
Vrhunac je bio kad smo konačno pronašli mali stan u Dugavama. Bila sam presretna – napokon nešto naše! Ali kad smo došli kući s ugovorom o predugovoru, Dragica nas je čekala.
“Nećete valjda uzeti taj stan? To je rupa! I još tako daleko od nas! Dario, nisi valjda toliko lud da pustiš ženu da te odvoji od obitelji?”
Dario je gledao u mene kao da traži dopuštenje da popusti.
“Možda bismo ipak trebali pričekati…” promrmljao je.
Tada sam shvatila – nikad neću biti na prvom mjestu. Nikad neću imati partnera koji stoji uz mene.
Te noći spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Amre. Plakala sam cijelu noć. Sljedećih dana Dario me zvao, slao poruke: “Vrati se. Sve će biti bolje.” Ali nisam mogla više živjeti između tuđih očekivanja i svojih snova.
Počela sam iznova – pronašla podstanarski stan u Zapruđu, vratila se na stari posao u jednoj bosanskoj firmi koja ima podružnicu u Zagrebu. Bilo je teško – sama u velikom gradu, bez obitelji, bez sigurnosti koju sam mislila da imam.
Ali svaki dan kad bih pogledala kroz prozor svog malog stana i vidjela svjetla grada, osjetila bih mir koji nikad nisam imala dok sam bila s Darijom i njegovom obitelji.
Nekad mi nedostaje ono što smo imali na početku – naši planovi, smijeh, zajedničke šetnje po Jarunu. Ali više mi nedostajem ja – ona Jasmina koja nije morala birati između sebe i tuđe krvi.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna ako nema hrabrosti? Može li itko biti tvoj ako ne zna biti svoj?