Majka muža ili majka problema?
“Ivana, nisi dobro posolila supu. Vidiš, ja uvijek prvo prokuham kosti, pa onda dodam povrće. Tako je ukusnije.” Ljubičin glas odzvanjao je kuhinjom dok sam stajala iznad štednjaka, pokušavajući ignorirati osjećaj da mi netko stoji za vratom. Pogledala sam prema Marku, mom mužu, koji je sjedio za stolom s mobitelom u ruci, praveći se da ne čuje.
“Dobro, Ljubice, mogu ja i sama…” pokušala sam tiho, ali ona je već uzela kuhaču iz moje ruke. “Ma pusti ti mene, sinek voli ovako kako ja radim. Znam ja njega još od malena!”
Tog trenutka sam osjetila kako mi srce lupa u grlu. Nisam znala što me više boli – što mi svekrva ne vjeruje ili što Marko šuti. Prije godinu dana preselili smo se u novi stan u Sarajevu, daleko od mog rodnog Mostara. Sve je bilo novo, ali barem smo imali svoj mir. Sve dok Ljubica nije odlučila da joj je dosadno sama u Zenici i da joj je bolje biti bliže “mladima”.
Prvih mjesec dana bilo je simpatično. Donosila je kolače, pričala priče iz Markovog djetinjstva i pomagala oko djece. Ali onda su počeli dolaziti savjeti – kako odgajati djecu, kako prati zavjese, kako rasporediti namještaj. Svaki dan bi došla oko deset ujutro i ostala do večere. Ponekad bi čak i prespavala kad bi “kasno krenula kući”.
Jednog popodneva, dok sam pokušavala uspavati našu kćer Lanu, čula sam kako Ljubica šapuće Marku u dnevnom boravku: “Ivana ti je dobra žena, ali znaš… nije ona baš domaćica kao što bi trebala biti. Možda bi joj trebala malo pomoći oko reda.”
Te večeri sam prvi put zaplakala pred Markom. “Ne mogu više ovako! Osjećam se kao gost u vlastitoj kući! Tvoja mama me stalno kritizira, a ti ništa ne kažeš!”
Marko je uzdahnuo i slegnuo ramenima: “Znaš kakva je ona… Samo želi pomoći. Ne mogu joj reći da ne dolazi, uvrijedit će se.”
“A što je sa mnom? Zar ja nisam važna? Zar naše granice nisu važne?”
Sljedećih tjedana napetost je rasla. Počela sam izbjegavati vlastiti dom – duže bih ostajala na poslu, vodila Lanu u park i na aktivnosti samo da ne budem kod kuće kad Ljubica dođe. Ali ona bi uvijek našla način da ostane – “čekala sam vas da zajedno ručamo”, govorila bi s osmijehom.
Jednog dana Lana se razboljela. Imala je visoku temperaturu i bila nervozna. Dok sam joj mjerila temperaturu, Ljubica je uletjela s vrećicom punom ljekovitih trava.
“Daj joj ovaj čaj od kamilice i obavezno obloži čelo rakijom! Tako smo mi uvijek radili!”
“Ali doktorica je rekla samo paracetamol i puno tekućine…”
“Ma doktorica! Što one znaju! Ja sam troje djece podigla bez doktora!”
Te noći nisam spavala. Osjećala sam se bespomoćno i ljuto – na Ljubicu, na Marka, na samu sebe što ne znam postaviti granice.
Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Markom ozbiljno.
“Marko, ili ćemo zajedno postaviti granice tvojoj mami ili ću ja otići s Lanom kod svojih roditelja dok ne shvati da ovo nije normalno. Volim te, ali ne mogu više ovako živjeti.”
Marko me gledao dugo, kao da prvi put vidi ozbiljnost situacije.
“Dobro… Razgovarat ću s njom. Samo… budi strpljiva još malo.”
Ali ništa se nije promijenilo. Ljubica je nastavila po starom, a Marko je izbjegavao sukob.
Jednog dana Lana je počela plakati čim bi vidjela baku na vratima. “Mama, neću baku! Hoću da budemo same!” To me slomilo.
Tog popodneva spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod svojih roditelja u Mostar bez riječi. Marko me zvao deset puta, ali nisam odgovarala.
Nakon tri dana došao je po nas. Sjeli smo na klupu ispred moje stare zgrade.
“Ivana, shvatio sam… Oprosti što nisam ranije reagirao. Razgovarao sam s mamom – bit će teško, ali obećavam da ću tebe i Lanu staviti na prvo mjesto. Vraćamo se kući kad ti budeš spremna.”
Vratili smo se nakon tjedan dana. Ljubica više nije dolazila svaki dan – povukla se uvrijeđena, ali barem smo imali svoj mir.
Danas još uvijek osjećam posljedice tog perioda – povremeno me strah da će se sve ponoviti. Ali naučila sam nešto važno: granice nisu sebičnost nego nužnost.
Ponekad se pitam – koliko žena oko nas šuti zbog mira u kući? Koliko nas žrtvuje svoj mir zbog tuđih očekivanja? Možemo li ikada pronaći ravnotežu između poštovanja prema starijima i poštovanja prema sebi?