Jedan povratak u selo promijenio je sve: Priča o izgubljenim godinama i traženju oprosta
“Ivana, vrati se kući. Tata je loše.” Glas moje sestre Mirele tresao se kroz slušalicu, a riječi su mi parale srce. Deset godina nisam kročila u naše selo kod Travnika. Deset godina sam bježala od svega što me tamo gušilo: od šutnje za stolom, od pogleda koji su govorili više od riječi, od majčine tuge i očeve tvrdoglavosti. Ali sada, dok sam sjedila na hladnom peronu zagrebačkog kolodvora, nisam imala izbora. Kupila sam kartu za prvi autobus.
Put do sela bio je dug i tih. Kroz prozor sam gledala maglu kako se spušta niz brda, a u prsima mi je rasla panika. Sjećanja su navirala: zadnja svađa s ocem, kad sam mu rekla da odlazim i da me ne traži; majka koja je plakala u kuhinji, a brat Adnan koji je šutio, kao uvijek. Nisam znala što me čeka, ali znala sam da više ne mogu bježati.
Kad sam stigla pred kuću, Mirela me dočekala na pragu. Zagrlila me čvrsto, ali osjetila sam napetost u njenim rukama. “Mama je unutra. Tata… nije dobro. Čeka te.”
Ušla sam u dnevnu sobu. Otac je ležao na kauču, sitan i blijed, kao da se smanjio otkako sam ga zadnji put vidjela. Pogledao me ispod obrva, onim istim tvrdim pogledom zbog kojeg sam nekad željela pobjeći glavom bez obzira.
“Ivana,” promrmljao je. “Došla si.”
Nisam znala što reći. Sjedila sam nasuprot njega, a tišina je bila teža od svih riječi koje smo ikad izgovorili.
Majka je donijela čaj i sjela kraj mene. “Dobro je što si došla,” rekla je tiho. “Nismo znali kako da te pozovemo… ali vrijeme je da pričamo.”
Te večeri, dok su vani zavijali psi i vjetar udarao o prozore, počeli smo otvarati stare rane. Mirela je prva progovorila.
“Ivana, znaš li ti koliko nam je falila? Koliko puta sam htjela da te nazovem, ali tata nije dao…”
Otac je podigao ruku: “Nije istina! Ja sam samo htio da budeš dobro. Da ne lutaš po svijetu kao izgubljena…”
“Ali nisi slušao! Nikad nisi slušao!” viknula sam, glas mi se slomio. “Otišla sam jer ovdje nisam mogla disati! Jer si uvijek morao biti u pravu!”
Majka je plakala tiho, a Adnan je gledao u pod.
“Znaš li ti koliko sam puta požalio?” otac je šapnuo. “Ali ponos… ponos mi nije dao da te zovem nazad.”
Tišina nas je preplavila. Osjetila sam kako mi srce puca na komade.
Kasnije te noći, Mirela i ja sjedile smo u mojoj staroj sobi. Zidovi su još uvijek bili prekriveni posterima iz srednje škole.
“Sjećaš li se kad smo sanjale da ćemo pobjeći u Sarajevo?” pitala me kroz suze.
“Sjećam se… ali ti si ostala ovdje. Ja sam otišla. I sada ne znam gdje pripadam.”
Mirela me pogledala: “Možda nigdje ne pripadamo potpuno. Ali još uvijek smo sestre. I još uvijek imamo ovu kuću.”
Ujutro sam otišla do oca. Sjedio je na verandi, gledao u maglu koja se dizala iznad rijeke.
“Tata,” rekla sam tiho, “žao mi je što sam otišla tako… bez riječi.”
On je samo klimnuo glavom.
“I meni je žao što nisam znao bolje. Bio sam tvrdoglav. Bojao sam se da ćeš zaboraviti tko si ako odeš predaleko…”
Pogledali smo se prvi put iskreno nakon toliko godina.
“Možda smo oboje pogriješili,” rekla sam.
On se nasmiješio kroz suze: “Možda jesmo. Ali još nije kasno da pokušamo opet.”
Tog dana, dok smo sjedili za stolom svi zajedno – prvi put nakon deset godina – shvatila sam koliko boli može donijeti šutnja, ali i koliko nade ima u jednom iskrenom razgovoru.
Ponekad mislim: koliko nas još živi s neizgovorenim riječima? Koliko nas čeka da netko prvi pruži ruku? Možda nikad nije kasno za oprost – ali tko će skupiti hrabrosti prvi?