Svadba iz Snova, Pretvorena u Noćnu Moru: Kada Novac Raskida Porodicu

“Neću dozvoliti da nas sramotiš pred cijelim Sarajevom!” viknula je moja sestra Amira, dok je lupila šakom o kuhinjski stol. U tom trenutku, činilo mi se da su svi naši problemi stali u tu jednu rečenicu. Stajala sam nasuprot nje, držeći u ruci pozivnicu za vjenčanje moje kćeri Lejle, a srce mi je tuklo kao ludo.

Sve je počelo prije šest mjeseci, kad je Lejla došla kući s osmijehom koji nisam vidjela godinama. “Mama, Emir me zaprosio!” rekla je, a ja sam je zagrlila tako snažno da smo obje zaplakale. U tom trenutku, vjerovala sam da će ovo biti najsretniji period našeg života. Nisam znala da će nas upravo to vjenčanje dovesti do ruba.

Moj muž Dario, Hrvat iz Travnika, sjedio je te večeri za stolom, šutio i gledao kroz prozor. “Znaš da nemamo novca za veliku svadbu, Jasmina,” rekao je tiho. “Ali Lejla to zaslužuje,” odgovorila sam, osjećajući kako mi ponos guši razum. “Neka barem jednom u životu ima nešto veliko, nešto naše.”

Krenuli smo u pripreme. Amira je odmah preuzela organizaciju, kao da joj je to životna misija. “Nećemo štedjeti! Svadba u hotelu Europa, 200 gostiju, muzika uživo!” govorila je svima u mahali. Ja sam šutjela, gutala knedle i brojala svaku marku koju nemamo. Dario je sve više pio, a Lejla je šutjela i gledala me očima punim nade.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Lejla je došla do mene. “Mama, možda bismo mogli napraviti manju svadbu? Emir i ja bismo radije otišli na more nego trošili na goste koje ni ne poznajemo.” Pogledala sam je i osjetila sram – sram što nisam imala hrabrosti reći Amiri i cijeloj familiji da nemamo novca za raskoš. “Ne brini, dušo. Sve će biti kako treba,” slagala sam joj.

Dugovi su rasli. Posudili smo od Darijevog brata Zorana iz Mostara, od moje tetke Fikrete iz Tuzle, čak i od komšije Nedžada koji nam nikad nije vratio pare od prošle zime. Svaki dan sam se budila s knedlom u grlu i osjećajem da tonem.

Tri tjedna prije svadbe, Dario je izgubio posao u građevinskoj firmi. Došao je kući pijan i bacio fasciklu na pod. “Eto ti sad tvoja svadba!” vikao je. Lejla se rasplakala i pobjegla u sobu. Ja sam stajala između njih dvoje, osjećajući se kao krivac za sve.

Amira nije popuštala. “Ne možeš sad otkazati! Svi znaju za svadbu! Šta će ljudi reći?” urlala je na mene preko telefona. “Neka misle šta hoće!” viknula sam prvi put u životu. Ali već sutradan sam joj opet popustila.

Na dan svadbe nebo se otvorilo – kiša kao iz kabla. Gosti su kasnili, muzika nije došla na vrijeme jer su zapeli na granici kod Zenice. Dario nije mogao pronaći kravatu, a Lejla je sjedila u kutu hotelske sobe i plakala. “Mama, ne želim ovako!” šapnula je.

U sali su svi glumili sreću: Amira se smijala najglasnije, moj otac Ivo nazdravljao rakijom, a ja sam gledala Lejlu kako pleše s Emirom i znala da joj srce nije tu. U ponoć su stigli računi – konobar mi je tutnuo papir u ruku: 5.400 KM više nego što smo dogovorili.

Te noći nisam spavala. Dario je otišao kod prijatelja, Lejla i Emir su otputovali na vikend u Neum bez osmijeha na licu. Ostala sam sama s dugovima i osjećajem poraza.

Dani nakon svadbe bili su najteži u mom životu. Amira me nije zvala – zamjerila mi je što sam “pokvarila slavlje” kad sam pred gostima zaplakala zbog računa. Dario je sve više pio i sve manje govorio. Lejla se povukla – nije dolazila kući tjednima.

Jednog jutra pokucala mi je na vrata moja susjeda Sanela. Sjela je za stol i rekla: “Jasmina, znaš li ti koliko nas ima koji smo zbog tuđih očekivanja uništili vlastitu sreću?” Plakala sam pred njom kao dijete.

Danas, mjesecima kasnije, još otplaćujem dugove za tu svadbu iz snova koja nam je slomila porodicu. Lejla i Emir su se preselili u Zagreb – rijetko se javljaju. Dario spava na kauču u dnevnoj sobi i ne razgovara sa mnom. Amira me izbjegava po mahali.

Ponekad sjedim sama uz prozor i pitam se: Je li vrijedilo? Je li ponos važniji od sreće vlastite djece? Koliko nas još mora platiti cijenu tuđih očekivanja prije nego što naučimo reći – dosta?