Kad ti muž kaže: ‘Ako ne možeš sama, pitaj roditelje za pomoć’
“Ako ne možeš sama, pitaj roditelje za pomoć!” vikao je Ivan iz hodnika dok sam pokušavala umiriti našu bebu koja je već sat vremena neutješno plakala. Ruke su mi drhtale, a suze su mi klizile niz obraze. Nisam znala je li više boli to što ne mogu smiriti vlastito dijete ili to što me muž gleda kao da sam nesposobna.
“Nisam ni znala da si doma,” promrmljala sam kroz zube, pokušavajući prikriti očaj. Ivan je samo odmahnuo rukom i nestao u dnevnoj sobi, gdje je upalio televizor toliko glasno da sam morala zatvoriti vrata dječje sobe. Na trenutak sam poželjela samo nestati. Da me nema, da nestane taj pritisak, ta očekivanja, ta tišina između nas koja je svakim danom bivala sve glasnija.
Telefon mi je zazvonio dok sam bila pod tušem. Nisam stigla odgovoriti. Kad sam izašla, vidjela sam propušten poziv od Ivana. Odmah zatim poruka: “Zvao sam Seada da dođe pomoći. Ako ti je teško, pitaj nekog od svojih. Ja idem na nogomet.” Osjetila sam kako me preplavljuje bijes i tuga istovremeno. Zar je moguće da mu je lakše nazvati mog brata nego sjesti sa mnom i pitati me kako sam?
Nisam stigla ni presvući se kad je Sead već bio na vratima. “Ej, seko, šta se dešava? Ivan mi reče da si u frci?” Pogledala sam ga i osjetila kako mi se grlo steže. “Ništa… samo… umorna sam. Malena ne spava, Ivan stalno radi ili je vani, a ja… ja više ne znam kako dalje.”
Sead me zagrlio bez riječi. Taj zagrljaj bio je sve što mi je trebalo. “Znaš da uvijek možeš računati na mene i na mamu i tatu. Ne moraš sve sama, znaš?”
Ali ja sam htjela sve sama. Htjela sam biti ona snažna žena kakvom me mama učila da budem. Htjela sam dokazati Ivanu da mogu, da nisam slaba, da nisam samo ‘mama’ nego i žena, prijateljica, partnerica.
Kad se Ivan vratio s nogometa, večera je već bila gotova. Sead je otišao, a beba je napokon zaspala. Sjela sam za stol i gledala ga kako bez riječi jede juhu. “Jesi li sretan?” pitala sam tiho.
Podigao je pogled s tanjura. “Šta sad opet nije u redu?”
“Ništa… samo… ponekad imam osjećaj kao da smo dvoje stranaca pod istim krovom. Kao da ti nisam važna. Kao da smo ti ja i beba samo teret.”
Ivan je uzdahnuo i odložio žlicu. “Ivana, svi imaju probleme. Nisi jedina kojoj je teško. I moji roditelji su pomagali mojoj mami kad smo bili mali. Ne znam šta očekuješ od mene – radim cijeli dan, dođem kući umoran…”
“Očekujem da barem pitaš kako sam! Da me zagrliš kad vidiš da plačem! Da ne bježiš svaki put kad stvari postanu teške!”
Tišina. Samo zvuk sata na zidu.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam našu kćer kako mirno diše i pitala se gdje smo pogriješili. Jesmo li premladi? Jesmo li previše očekivali jedno od drugoga? Ili nas je život jednostavno pregazio?
Sljedećih dana sve je išlo po starom – Ivan na poslu ili s prijateljima, ja kod kuće s bebom i povremenim posjetima mame ili Seada. Mama bi uvijek donijela nešto skuhano, pogledala me onim pogledom punim brige i šutke obrisala suze s mog lica.
Jednog popodneva, dok sam šetala s kolicima po Maksimiru, srela sam Anu iz srednje škole. Bila je nasmijana, dotjerana, s dvoje djece koji su veselo trčkarali oko nje.
“Ivana! Kako si? Kako mala?”
“Dobro… znaš kako je… malo spava, malo plače…”
Ana me pogledala ravno u oči. “I meni je bilo užasno prvih mjeseci. I muž mi nije bio od velike pomoći. Ali znaš šta? Naučila sam tražiti pomoć kad mi treba. Nema srama u tome. Svi glume da im je lako, a zapravo se raspadaju iznutra.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Te večeri odlučila sam razgovarati s Ivanom ozbiljno, bez optužbi i vikanja.
“Ivan, molim te, poslušaj me do kraja. Znam da ti nije lako na poslu, znam da si umoran… ali meni trebaš TI, ne tvoja mama, ne moj brat – TI kao muž i otac naše kćeri. Ako ne znaš kako pomoći, reci mi to otvoreno. Ali nemoj bježati svaki put kad mi je teško.”
Ivan je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Ne znam kako biti otac… Moj stari nikad nije bio tu za mene. Bojim se da ću sve zeznuti kao on.” Prvi put sam ga vidjela ranjivog.
“Ne moraš biti savršen – samo budi tu. Zajedno ćemo učiti.” Zagrlila sam ga i osjetila olakšanje koje nisam dugo osjetila.
Dani su prolazili i nije bilo čarobnog rješenja – ali bilo je više razgovora, više zagrljaja, više pokušaja razumijevanja.
Ponekad se još uvijek osjećam izgubljeno i usamljeno, ali sada znam – nije slabost tražiti pomoć kad ti treba.
Pitam se: Koliko nas još šuti i trpi iz straha da ne ispadnemo slabi? Zašto nam je tako teško priznati da nam treba netko uz nas?