Svaki put kad zet dođe kući, moram nestati: Bol bake iz Sarajeva

— Fadila, možeš li, molim te, otići u svoju sobu? Adnan je stigao s posla. — Lejlin glas bio je tih, ali odlučan. Pogledala me onim očima koje su nekad tražile moj zagrljaj kad bi pala i ogulila koljeno. Sada su bile pune straha i nelagode.

Stajala sam u hodniku, držeći Tarikove male cipelice u rukama. On je trčkarao oko mene, smijući se i vičući: — Neno, vidi kako brzo mogu! — Srce mi se stezalo od ljubavi i tuge istovremeno. Svaki put kad Adnan dođe kući, ja moram nestati. Kao da sam duh u vlastitoj kući.

Nisam uvijek bila ovako nevidljiva. Prije nego što se Lejla udala za Adnana, bila sam stub naše male porodice. Nakon rata, kad smo ostali bez svega, Lejla i ja smo zajedno gradile novi život. Radila sam u pekari na Grbavici, ustajala prije zore, a ona je učila za fakultet. Kad je Tarik došao na svijet, osjećala sam da sam dobila novu priliku za sreću.

Ali Adnan… On nikad nije volio što sam tu. Nikad nije rekao ništa otvoreno, ali osjećala sam to u svakom njegovom pogledu, u svakoj rečenici izgovorenoj kroz zube. — Fadila, ne trebaš ti brinuti oko Tarika, mi ćemo se snaći — govorio bi dok bi mi uzimao dijete iz ruku.

Jednom sam pokušala razgovarati s Lejlom. — Kćeri, osjećam se kao višak. Kao da smetam… — šaptala sam joj dok smo prale suđe.

— Mama, znaš kakav je Adnan. Ne voli gužvu kad dođe s posla. Samo da malo odmori… — izbjegavala je moj pogled.

Ali nije to bio samo umor. Znam ja dobro šta znači kad te neko ne želi tu. U Sarajevu smo naučili čitati između redova. Naučili smo preživljavati tišinu.

Najgore mi je bilo kad bih čula Tarika kako me doziva iz dnevne sobe: — Neno! Neno! — a Lejla bi mu tiho rekla: — Pssst, sad nije vrijeme… Tata se odmara.

Ponekad bih sjedila sama u svojoj sobi, gledala kroz prozor na Trebević i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li previše dala? Jesam li trebala otići kad su se vjenčali? Ali gdje bih? Sve što imam su oni.

Jednog dana, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade s komšinicom Zdenkom, ispričala sam joj sve.

— Fadila, znaš šta ti kažem? Nemaš ti šta šutjeti! To je tvoj unuk! — rekla je Zdenka odlučno.

Ali šta mogu? Ne želim praviti probleme Lejli. Znam da je teško naći posao danas. Adnan radi u općini, ima dobru platu. Ako ja nešto kažem, ona će ispaštati.

Jedne večeri, dok sam spremala Tarika za spavanje, on me zagrlio i šapnuo: — Neno, hoćeš li uvijek biti tu?

Osjetila sam knedlu u grlu. — Hoću, dušo moja. Uvijek ću biti tu za tebe.

Ali nisam bila sigurna da govorim istinu.

Sutradan je Adnan došao ranije s posla. Čula sam ga kako ulazi u stan i odmah osjetila napetost u zraku.

— Fadila, možemo li razgovarati? — pitao je hladno.

Sjeli smo za kuhinjski stol. Ruke su mi drhtale.

— Mislim da bi bilo bolje da nađeš sebi neki drugi smještaj. Mi smo sad porodica i treba nam privatnost — rekao je bez trunke osjećaja.

Nisam mogla vjerovati što čujem. Pogledala sam Lejlu koja je stajala iza njega, spuštenih ramena.

— Mama… — prošaptala je.

— Dobro — rekla sam tiho i ustala od stola. U tom trenutku osjetila sam kako mi se cijeli svijet ruši pod nogama.

Te noći nisam spavala. Gledala sam Tarika kako spava i pitala se kako ću mu objasniti da me više neće biti tu kad se probudi.

Ujutro sam spakovala nekoliko stvari u staru torbu i izašla iz stana prije nego što su se probudili. Otišla sam kod Zdenke. Sjela sam na njen kauč i zaplakala kao dijete.

— Fadila, nisi ti kriva! — tješila me Zdenka.

Ali osjećala sam se kao da jesam.

Dani su prolazili sporo. Tarik me zvao svaki dan na telefon i pitao kad ću doći kući. Nisam imala snage reći mu da to više nije moj dom.

Jednog dana Lejla me nazvala.

— Mama, Tarik ne jede, ne spava… Samo tebe traži. Možeš li doći na sat vremena?

Došla sam odmah. Kad me Tarik ugledao na vratima, potrčao mi je u zagrljaj i počeo plakati.

— Neno, nemoj više nikad otići!

Tada sam odlučila da više neću šutjeti.

Okrenula sam se prema Adnanu:
— Znaš šta? Ja sam možda stara i možda nemam ništa osim ove torbe i ovog srca koje kuca za mog unuka. Ali imam pravo biti dio njegovog života! Ako ti smetam, reci to svom sinu!

Adnan je šutio. Lejla je plakala.

Ne znam šta će biti dalje. Možda ću opet morati otići. Ali znam jedno: neću više nestajati zbog tuđih želja.

Ponekad se pitam: Zar ljubav prema unuku može biti grijeh? Koliko nas baka živi ovako nevidljivo među vlastitima? Ima li nas još?