Kad te vlastito dijete proglasi krivcem: Ispovijest jedne majke

“Ti si meni sve uzela! Nikad nisi bila tu kad sam te trebala!” Lana je vikala kroz suze, a ja sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći tanjur s još toplom supom koju sam joj upravo donijela iz kuhinje. Ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Njezine riječi su me rezale dublje nego bilo koja rana koju sam ikad zadobila.

“Lana, molim te…” pokušala sam, ali ona je već zalupila vratima svoje sobe. Ostala sam sama, okružena tišinom koja je odzvanjala jače od njezinih povika. Sjetila sam se dana kad je imala samo dvije godine, kad je njezin otac, moj muž, otišao s drugom ženom. Sjećam se kako sam tada obećala sebi da ću joj biti i otac i majka, da nikad neće osjetiti što znači biti ostavljen.

Radila sam dva posla – danju blagajnica u Konzumu, noću čistila urede u centru grada. Dolazila bih kući umorna, ali Lana je uvijek imala toplu večeru, čistu odjeću i zagrljaj prije spavanja. Nikad nisam sebi kupila novu haljinu, nikad nisam otišla na more, sve što sam imala davala sam njoj. Kad bi drugi roditelji dolazili na školske priredbe, ja bih stajala u zadnjem redu, skrivajući podočnjake ispod šminke koju sam kupovala na sniženju.

Ali Lana je rasla i postajala sve udaljenija. Prvi put me povrijedila kad je imala šesnaest godina i rekla mi: “Ti si kriva što tata nije ovdje! Da si bila bolja žena, on bi ostao!” Tada sam prvi put osjetila kako se majčinsko srce može slomiti na tisuću komadića. Nisam joj znala objasniti da ljubav nije uvijek dovoljna da zadržiš nekoga tko ne želi ostati.

Prošle godine završila je fakultet – ponosno sam joj kupila buket cvijeća i čekala ispred dvorane. Kad me ugledala, samo je okrenula glavu. “Mogla si barem jednom doći na moju izložbu! Ali uvijek si radila!” rekla mi je kasnije te večeri. Nisam joj znala reći da nisam imala novca za autobusnu kartu do Zagreba, niti vremena da uzmem slobodan dan.

Prije nekoliko mjeseci Lana je počela izlaziti s Damirom, mladićem iz imućne porodice. Počela je dolaziti kući kasno, donositi skupe stvari i govoriti mi kako ne zna zašto se uopće trudim raditi kad ionako ništa nemam. “Sramota me reći prijateljima gdje živim! Svi misle da si ti kriva što nemamo ništa!”

Jedne večeri došla je kući bijesna. “Gdje su moji novci? Tata mi je rekao da si uzela sve što je slao za mene!” Pogledala sam je u nevjerici. “Lana, tvoj otac nije slao ništa godinama… Sve što imam dala sam tebi!”

“Lažeš! On kaže da si sve potrošila na sebe! Zato si uvijek bila umorna i nervozna!”

Nisam imala snage raspravljati se. Samo sam sjela na stolicu i pustila suze da teku niz lice. Sjećam se kako sam gledala kroz prozor u mrak i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala manje raditi? Jesam li trebala više biti uz nju? Ili sam možda trebala biti sebičnija, sačuvati barem malo dostojanstva za sebe?

Moja sestra Ivana često mi govori: “Magda, djeca ne vide što radimo dok ne odrastu. Možda će Lana jednog dana shvatiti.” Ali ja više ne vjerujem u to. Svaki put kad Lana podigne glas ili me optuži pred prijateljima, osjećam se kao da nestajem.

Nedavno smo imale još jednu svađu. “Znaš li ti koliko si me ograničila? Da si bila normalna majka, sad bih živjela u Zagrebu, imala svoj stan i posao! Ovako moram moliti Damira za sve!”

“Lana, ja sam ti dala sve što sam mogla… Više nisam imala,” prošaptala sam.

“Nisi mi dala ljubav! Bila si samo umorna i nervozna!”

Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – Lana u vrtiću s osmijehom do ušiju, Lana na biciklu koji sam kupila na kredit, Lana na maturalnoj večeri u haljini koju sam sama šivala. Gdje je nestalo to dijete? Kada je postala strankinja koja me mrzi?

Ponekad mislim da bi bilo lakše da me nikad nije bilo. Možda bi Lana bila sretnija s ocem i njegovom novom ženom. Možda bi imala više novca, više pažnje… Ali onda se sjetim svih onih noći kad bi mi zaspala u naručju i šaptala: “Volim te, mama.” Zar to nije vrijedilo svega?

Jutros sam joj ostavila poruku na stolu: “Lana, volim te bez obzira na sve.” Nije mi odgovorila.

Sjedim sada sama u kuhinji i pitam se – ima li smisla žrtvovati cijeli život za dijete koje ti jednog dana okrene leđa? Je li moguće biti dobra majka u svijetu koji ne prašta slabost?

Što vi mislite – gdje majke poput mene griješe? Je li ljubav dovoljna ili djeca ipak traže nešto drugo?