Istina koju sam prešutjela: Priča o novcu, povjerenju i ljubavi
“Znači, opet nemaš za gorivo? Ivana, pa gdje ti nestane plaća svaki mjesec?” Dino je stajao nasred kuhinje, nervozno lupkajući prstima po stolu. Pogledala sam ga preko šalice kave, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Nisam mu mogla reći istinu. Nisam mogla priznati da sam prije tri mjeseca dobila povišicu na poslu i da sada zarađujem više od njega.
Nisam to napravila iz zlobe. Napravila sam to jer sam bila umorna od života na rubu, od onih tjedana kad jedemo losos i pijemo vino, a onda idućih deset dana preživljavamo na makaroni i ajvaru. Dino je bio dobar čovjek, ali nikad nije znao štedjeti. Sve što bi došlo, odmah bi potrošio – na novu jaknu, večeru s prijateljima, poklone za njegovu mamu. A ona… njegova majka Jasna… uvijek je imala neki komentar na moj račun: “Ivana, žena treba znati gdje je mjesto. Muškarac je taj koji donosi novac.”
Sjećam se kad sam prvi put sakrila dio plaće. Bilo je to u veljači, kad su nam isključili internet jer Dino nije platio račun. Tada sam odlučila otvoriti poseban račun na svoje ime. Svaki mjesec bih prebacila nešto novca sa strane – za crne dane, za nas, za budućnost. Nisam se osjećala krivom. Osjećala sam se odgovornom.
Ali tajna je rasla između nas kao zid. Dino je postajao sve sumnjičaviji. Počeo je provjeravati moj mobitel, gledati izvatke s računa. Jedne večeri, dok smo gledali vijesti, upitao me: “Ivana, jesi li ti nešto sakrila od mene?”
“Ne, Dine”, slagala sam gledajući ga ravno u oči.
Ali on nije odustajao. “Znaš da mi možeš sve reći. Nismo valjda došli do toga da se lažemo?”
Te riječi su me zaboljele više nego što sam očekivala. Ali nisam popustila. Nisam mogla riskirati da opet završimo bez novca jer je on odlučio počastiti pola kafane.
Sve je kulminiralo prošlog petka. Dino je pronašao moj drugi bankovni izvod u ladici s donjim rubljem. Ušao je u dnevni boravak s papirom u ruci, lice mu je bilo bijelo od bijesa.
“Šta je ovo, Ivana? Šta si ti to radila svo ovo vrijeme?”
Pokušala sam mu objasniti, ali nije htio slušati. “Ti meni ne vjeruješ! Ti misliš da sam ja dijete! Znaš šta? Neću više ovako!”
Spakirao je torbu i otišao kod svoje majke.
Ostala sam sama u stanu koji smo zajedno uređivali. Gledala sam praznu stranu kreveta i pitala se jesam li pogriješila. Možda sam trebala biti iskrenija. Možda bi on shvatio zašto sam to napravila. Ali poznavajući njega i njegovu majku…
Narednih dana nije se javljao. Njegova sestra Sanja mi je poslala poruku: “Ivana, Dino je povrijeđen. Kaže da si ga izdala.”
Sanja me uvijek razumjela bolje od njega. Pozvala me na kavu u kafić kod mosta.
“Znaš, Ivana”, rekla mi je dok smo pile kavu, “Dino nikad nije znao s novcem. Mama ga je tako naučila – troši dok imaš, pa šta bude.”
“Ali ja ne mogu tako živjeti”, rekla sam tiho.
“Znam”, odgovorila je Sanja. “Ali možda ste trebali pričati o tome prije nego što si počela skrivati.”
Te večeri dugo sam razmišljala o svemu. O tome kako smo Dino i ja nekad sanjali o kući na moru, o djeci, o putovanjima. Kako smo se smijali kad nismo imali ništa osim jedno drugo i stare fiće koja nas je vozila do njegove bake u Mostaru.
Sada smo imali više – ali imali smo manje povjerenja.
Nakon tjedan dana Dino se vratio po još stvari. Nisam ga prepoznala – bio je umoran, oči su mu bile crvene.
“Došao sam po ostatak stvari”, rekao je kratko.
“Dino… možemo li barem razgovarati?”
Stao je na vratima, okrenuo se prema meni: “Ivana, ja ne znam mogu li ti više vjerovati.”
Nisam imala što reći. Samo sam gledala kako izlazi iz stana.
Danas sjedim sama za stolom i razmišljam: Je li bolje biti iskren i riskirati sve ili šutjeti i pokušati zaštititi ono što voliš? Je li povjerenje važnije od sigurnosti? Što biste vi napravili na mom mjestu?