Sve na moje ime! Zašto si mu vjerovala? On te vara! – Moja borba za dom, kćer i dostojanstvo nakon muževljeve izdaje
“Piši sve na moje ime! Zašto si mu vjerovala? On te vara!” – riječi moje sestre Ivane odzvanjale su mi u glavi dok sam zurila u ekran mobitela, ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Bila je ponoć, a ja sam sjedila na rubu kreveta, gledajući poruke koje nisam željela vidjeti. Moj muž, Dario, s drugom ženom. Njihove slike, poruke pune nježnosti, planovi za budućnost. Sve ono što sam mislila da imamo samo nas dvoje, on je dijelio s nekim drugim.
“Ne mogu vjerovati… Dario… zašto?” šaptala sam sebi, dok su mi suze klizile niz lice. U drugoj sobi spavala je naša kćerka Lana, stara tek devet godina, nevina i nesvjesna oluje koja je upravo provalila u naš dom.
Nisam spavala te noći. U glavi su mi se vrtjele slike: naše vjenčanje u crkvi sv. Marka, prvi zajednički stan u Novom Zagrebu, Lanin prvi dan škole, sve one sitnice koje čine život. I sada, sve to prijeti nestati zbog jedne izdaje. Ujutro sam skuvala kavu i sjela za stol, čekajući da Dario dođe iz “noćne smjene”. Kad je ušao, pogledao me onim svojim umornim očima, ali ovaj put nisam vidjela umor – vidjela sam laž.
“Moramo razgovarati,” rekla sam tiho.
Dario je sjeo nasuprot mene, spuštajući pogled na stol. “Znam što misliš… ali nije onako kako izgleda.”
“Nemoj me lagati! Sve sam pročitala. Sve! Kako si mogao? Što je s Lanom? Što je sa mnom?” glas mi je podrhtavao, ali nisam htjela plakati pred njim.
“Nisam htio da ovako saznaš… Sve je komplicirano. Ona… ona mi je samo prijateljica. Trebala mi je podrška kad si ti bila toliko udaljena zadnjih mjeseci…”
“Prijateljica? Dario, ne pravi me budalom! Znaš li koliko sam se trudila oko nas? Oko LANE? Oko ove kuće?”
Tišina. Samo zvuk Lanine budilice iz druge sobe. Dario je ustao i otišao pod tuš bez riječi. Tog trenutka sam znala – nešto se nepovratno slomilo.
Sljedećih dana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Lana je osjećala napetost, povremeno bi me pitala: “Mama, zašto tata više ne dolazi po mene u školu?” ili “Zašto ste stalno ljuti?” Nisam imala odgovore.
Moja sestra Ivana bila mi je jedina podrška. Zvala me svaki dan: “Moraš biti jaka zbog Lane. I pazi na papire! Sjećaš se kad ste kupovali stan? Sve ste stavili na Darijevo ime! Moraš to riješiti prije nego bude kasno!”
Nisam znala ništa o pravima, zakonima, podjeli imovine. Samo sam znala da ne želim izgubiti dom ni Lanu. Otišla sam kod odvjetnice Mirele, žene koju su mi preporučile kolegice s posla.
“Gospođo Ana, situacija nije laka. Ako Dario odluči prodati stan ili ga prepiše na nekog drugog prije razvoda, mogli biste ostati bez svega,” rekla mi je ozbiljno.
Vratila sam se kući s papirima u ruci i osjećajem da mi tlo izmiče pod nogama. Dario je sjedio u dnevnoj sobi, gledao televiziju kao da se ništa ne događa.
“Dario, moramo riješiti imovinu prije nego što bude kasno. Neću dopustiti da Lana i ja završimo na ulici,” rekla sam odlučno.
Pogledao me s podsmijehom: “Ti bi sve na svoje ime? Sad kad ti ne odgovara više nisi za zajednicu?”
“Nije stvar u meni ili tebi! Stvar je u Lani! Ona treba dom!”
Počeli su dani natezanja, svađa, prijetnji. Dario je postajao sve hladniji. Jedne večeri došao je kući pijan i vikao: “Ti si kriva za sve! Nikad nisi bila zadovoljna! Sad bi uzela i dijete i stan!”
Lana se sakrila iza vrata svoje sobe i plakala. Srce mi se kidalo svaki put kad bih čula njezin tihi jecaj.
Moja majka Ružica dolazila je svaki vikend iz Osijeka da nam pomogne. “Ana, moraš biti jaka! Ne smiješ popustiti! Sjećaš se kako je tvoj otac otišao kad si bila mala? Ne želim da Lana prolazi isto!”
Ali bilo je trenutaka kad nisam mogla više. Kad bih ostala sama u kupaonici i pustila vodu da teče samo da Lana ne čuje moje suze.
Jednog dana Dario nije došao kući. Nije se javljao ni meni ni Lani. Prošla su tri dana dok nisam saznala da živi kod one žene iz poruka – Marije iz Velike Gorice. Lana ga je čekala svaku večer na prozoru.
“Mama, hoće li tata doći po mene? Zašto me ne voli više?”
Nisam znala što reći. Samo sam je zagrlila i šutjela.
Počela sam skupljati dokaze za sud – poruke, slike, svjedoke. Ivana mi je pomagala oko papira, Mirela me vodila kroz labirint birokracije. Dario je prijetio da će tražiti skrbništvo nad Lanom jer “ja nisam stabilna”.
Jednog dana stigla mi je opomena iz banke – Dario nije plaćao kredit za stan već mjesecima. Prijetili su ovrhom.
“Neću dopustiti da nas izbace!” viknula sam Ivani kroz suze.
“Ana, imaš mene! Nećeš biti sama! Borit ćemo se zajedno!”
Na sudu smo sjedili jedno nasuprot drugome kao potpuni stranci. Dario s odvjetnikom koji ga je nagovarao na laži i optužbe; ja s Mirelom i Ivanom iza leđa.
Sudac me pitao: “Zašto mislite da ste vi bolji roditelj?”
Pogledala sam Lanu koja je sjedila sa socijalnom radnicom i rekla: “Zato što sam uvijek bila tu za nju. Zato što joj nikad ne bih okrenula leđa ni zbog koga na svijetu.” Suze su mi tekle niz lice dok sam govorila.
Nakon mjeseci borbe sud je presudio u moju korist – Lana ostaje sa mnom, a stan ide na prodaju pa ćemo podijeliti novac. Nije bilo pobjednika; samo gubitnici s ranama koje će zacijeliti tko zna kada.
Danas živimo u manjem stanu u Dugavama. Lana još uvijek pita za oca, ali sada zna da ima mene – i tetu Ivanu i baku Ružicu – koji je nikad neće ostaviti.
Ponekad se pitam: Jesam li mogla nešto drugačije? Jesam li previše vjerovala ili premalo čuvala sebe? Može li žena ikada biti dovoljno jaka kad joj srce slome oni koje najviše voli?