Između ljubavi i dužnosti: Priča o Magdinoj borbi za sebe
“Magda, nisi ti za mog sina!” – riječi su koje su mi odzvanjale u ušima dok sam sjedila na rubu kreveta, stisnutih šaka, gledajući kroz prozor na kišni osječki bulevar. Svekrva, gospođa Ljubica, stajala je u hodniku, ruku prekriženih na prsima, s pogledom koji je mogao presjeći čelik. “Nikad nisi bila dovoljno dobra za njega. On zaslužuje ženu koja zna gdje joj je mjesto.”
Moj muž, Ivan, šutio je. Sjedeći za stolom, gledao je u pod, kao da traži odgovore među parketnim daskama. “Mama, molim te…” promrmljao je, ali njezin pogled ga je ušutkao.
Tog trenutka sam shvatila da sam sama. Sama protiv njezinih očekivanja, protiv tišine svog muža i protiv vlastite želje da budem voljena i prihvaćena. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam pokušavala pronaći snagu da odgovorim.
“Gospođo Ljubice, ja volim vašeg sina. Dajem sve od sebe…”
“Daješ? A gdje su djeca? Gdje je ručak na stolu kad Ivan dođe s posla? Gdje su tvoje žrtve? Ja sam za svog muža radila i po tri posla! Ti sjediš doma i pišeš neke članke! Kome to treba?”
Nisam imala snage za još jednu svađu. Povukla sam se u kupaonicu i pustila vodu da teče, samo da ne čujem više njezin glas. Suze su mi klizile niz lice, a u glavi mi se vrtjela slika moje pokojne majke koja me učila da budem svoja, ali i da poštujem obitelj. Što kad se te dvije stvari sudare?
Ivan je kasnije došao do mene. “Magda, znaš kakva je ona… Samo pusti, proći će.”
“Neće proći, Ivane! Svaki dan ista priča. Ne mogu više… Osjećam se kao uljez u vlastitoj kući.”
On je slegnuo ramenima. “To je njezina kuća, znaš da nemamo kamo drugo.”
To me pogodilo više nego što bih priznala. Došli smo živjeti kod njegove majke kad je Ivan izgubio posao u tvornici šećera. Ja sam radila od kuće kao novinarka na portalu, ali to Ljubica nikad nije smatrala pravim poslom. “Žena treba raditi rukama, a ne tipkati po kompjuteru!” govorila bi.
S vremenom su se svađe pojačavale. Ljubica je sve češće dolazila u našu sobu bez kucanja, komentirala moju odjeću, način na koji perem suđe, pa čak i kako razgovaram s Ivanom. Jednog dana me zatekla kako plačem nad tastaturom.
“Što sad cmizdriš? Nisi ti prva koja ima problema u braku! Ja sam trpjela puno gore stvari pa nisam plakala!”
Pogledala sam je kroz suze. “Možda ste trebali plakati… Možda bi vam bilo lakše.”
Nije odgovorila. Samo je zalupila vratima.
Ivan se sve više povlačio u sebe. Počeo je raditi na crno kod prijatelja iz srednje škole, vraćao se kasno i često bio nervozan. Ponekad bi viknuo na mene zbog sitnica – preslane juhe ili zaboravljenih ključeva. Nisam ga prepoznavala.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u tišini, Ljubica je iznenada rekla: “Magda, možda bi bilo bolje da odeš svojoj mami na selo dok se Ivan ne snađe.”
Ivan nije rekao ništa.
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Znači to želiš? Da odem?”
Ivan je šutio nekoliko trenutaka pa promrmljao: “Možda bi nam svima trebalo malo prostora…”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Ivana kako spava okrenut leđima i pitala se gdje je nestao onaj čovjek kojeg sam voljela – onaj koji me držao za ruku dok smo šetali Dravom i obećavao da ćemo uvijek biti zajedno.
Spakirala sam stvari rano ujutro. Ljubica me ispratila hladnim pogledom. Ivan nije ustao iz kreveta.
Na selu kod mame osjećala sam se kao dijete koje se vratilo nakon poraza. Mama me grlila i šutjela – znala je da riječi ne pomažu kad srce boli.
Prolazili su tjedni bez poziva od Ivana. Pisala sam mu poruke, ali odgovori su bili kratki i hladni: “Dobro smo.” “Sve ok.” “Ne brini.” Ljubica mi nije dopuštala ni da razgovaram s njim kad bih nazvala kuću.
Jednog dana stigla mi je poruka od Ivana: “Magda, mislim da je najbolje da ostaneš kod svoje mame. Mama mi treba pomoć ovdje, a ti ionako nisi sretna s nama.”
Osjetila sam kako mi se srce raspada na tisuću komadića. Sve ono što sam gradila godinama nestalo je u nekoliko rečenica.
Mama me gledala dok sam plakala nad stolom. “Dijete moje, život nije uvijek ono što želimo… Ali moraš znati tko si i što zaslužuješ.”
Počela sam ponovno pisati – ovaj put o ženama poput mene koje su izgubile sebe pokušavajući udovoljiti svima osim sebi. Pisala sam o tihoj boli, o neizgovorenim riječima i o tome kako ponekad moramo otići da bismo preživjele.
Nakon nekoliko mjeseci Ivan me nazvao prvi put: “Magda… Mama je bolesna. Ne znam što da radim bez tebe.” U njegovom glasu bilo je kajanja, ali i straha.
“Ivane, ja više ne mogu biti ona koja će spašavati sve osim sebe. Ako želiš razgovarati kao dvoje odraslih ljudi – tu sam. Ali ne vraćam se u onu kuću dok ne shvatiš gdje ti je mjesto – uz mene ili uz mamu.”
Dugo smo šutjeli.
Danas živim sama s mamom na selu i pišem svoju istinu. Ponekad me boli što nisam uspjela spasiti brak, ali prvi put osjećam mir jer znam da nisam izdala samu sebe.
Pitam vas: Koliko nas još živi između tuđih očekivanja i vlastitih snova? Je li moguće pronaći sreću bez da nekoga povrijedimo?