Naša godišnjica – dan kad je sve puklo
“Večeras neću lagati, Jasmina. Više te ne volim.”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam gledala u stol prekriven bijelim stolnjakom, svijećama koje sam sama upalila i kolačem koji sam ispekla za našu desetu godišnjicu braka. On je sjedio preko puta mene, ruku sklopljenih kao da moli, ali u njegovim očima nije bilo ni trunke kajanja. Samo umor i neka čudna odlučnost.
“Šta to pričaš, Adnane?” prošaptala sam, nadajući se da je ovo neka bolesna šala. “Danas? Na našu godišnjicu?”
On je samo slegnuo ramenima i ustao. “Nema smisla više glumiti. Sve sam ti ostavio na stolu – ključeve, karticu, papire za auto. Torba mi je već spakovana. Odlazim kod Lejle.”
Lejla. Moja prijateljica iz djetinjstva, kuma na našem vjenčanju. U tom trenutku nisam znala što me više boli – njegova izdaja ili njezina.
“Ti… ti si sve ovo planirao?” glas mi je drhtao, ali nisam plakala. Još ne.
“Jesam. I nemoj me zvati. Telefon ću ugasiti. Treba mi mir.”
Gledala sam ga kako izlazi iz stana, noseći torbu koju sam mu ja kupila za prošli rođendan. Vrata su se zatvorila tiho, gotovo nježno, kao da ni ona ne žele povrijediti moju tišinu.
Satima sam sjedila za stolom, zureći u svijeće koje su polako dogorijevale. U glavi mi je odzvanjalo: “Više te ne volim.” Nisam znala što da radim. Kome da se javim? Majci? Sestri? Prijateljicama? Svi su ga voljeli, svi su nas smatrali savršenim parom.
Prva se javila mama. “Jasmina, jesi li dobro? Kako ste proslavili godišnjicu?”
Nisam mogla izdržati. Suze su potekle same od sebe. “Mama… Adnan je otišao. Ostavio me zbog Lejle.”
S druge strane tišina, pa šapat: “Bože dragi… Kako je mogao? Šta ćeš sad, dijete moje?”
“Ne znam… Ne znam ništa više.”
Tih dana nisam izlazila iz stana. Ljudi iz zgrade su šaputali na hodniku, a ja sam osjećala njihove poglede kroz vrata svaki put kad bih otišla do poštanskog sandučića. Sestra Aida dolazila je svaki dan s hranom i pokušavala me natjerati da jedem.
“Jasmina, moraš jesti! Ne možeš ovako!”
“Kako da jedem kad mi se život raspada pred očima?”
“Zbog njega? Zbog žene koja ti je bila prijateljica? Ma pusti ih! Pokazali su kakvi su!”
Ali nije bilo lako pustiti. Svaka stvar u stanu podsjećala me na njega – šalica s njegovim imenom, njegova omiljena majica na stolici, miris parfema u hodniku.
Jednog dana zazvonio je telefon. Nepoznat broj.
“Halo?”
“Jasmina… ja sam Lejla. Molim te, nemoj me mrziti. Nije bilo planirano… jednostavno se dogodilo. Adnan te nikad nije htio povrijediti.”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama.
“Nije htio povrijediti? Ostavio me na godišnjicu braka! Ti si mi bila prijateljica! Kako ste mogli?!”
S druge strane samo tišina i jecaj.
Nakon tog poziva odlučila sam izaći iz stana prvi put nakon tjedan dana. Hodala sam gradom kao sjena same sebe, ali svaki korak bio je mali uspjeh.
U trgovini sam srela staru susjedu, gospođu Milku.
“Jasmina, dušo… čula sam šta se dogodilo. Znaš, moj Stipe me ostavio kad sam imala 35 godina. Mislila sam da neću preživjeti. Ali vidiš me danas – imam unuke, vrt i mir u duši. Proći će i tvoja bol, vjeruj mi.”
Te riječi su mi prvi put dale malo nade.
Počela sam pisati dnevnik, zapisivati svaku misao i osjećaj. Pisanje me spašavalo od ludila.
Jedne večeri došla je Aida s bocom vina.
“Znaš šta? Idemo van! Dosta je bilo tugovanja!”
Otišle smo u mali kafić na Ilidži gdje smo nekad izlazile kao studentice. Smijale smo se uspomenama, a ja sam prvi put nakon dugo vremena osjetila tračak sreće.
Ali problemi nisu nestali. Adnan je tražio podjelu imovine, Lejla mi je slala poruke isprike, a mama me svakodnevno podsjećala da “žena mora trpjeti radi djece” – iako djece nismo imali.
Jedne večeri nazvala me tetka iz Osijeka:
“Jasmina, dođi kod mene na par dana. Promijeni zrak, odmori dušu.”
Spakirala sam torbu i otišla kod nje. Šetnje Dravom, razgovori do kasno u noć i miris bakinog kolača vratili su mi snagu.
Po povratku u Sarajevo odlučila sam upisati tečaj slikanja – nešto što sam oduvijek željela, ali nikad nisam imala hrabrosti zbog Adnanovih komentara: “To su gluposti za djecu.” Upoznala sam nove ljude, stekla prijatelje i polako gradila novi život.
Godinu dana kasnije, na dan naše bivše godišnjice, sjedila sam sama u svom stanu s platnom pred sobom i bojama u ruci. Nije bilo tuge – samo mir i ponos što sam preživjela ono što sam mislila da nikad neću moći.
Ponekad se pitam: Je li bolje znati istinu pa makar boljela ili živjeti u laži radi privida sreće? Šta biste vi izabrali?