„Ne, mama ne može živjeti kod nas!” – Moj rat za dom i dostojanstvo
„Ne, mama ne može živjeti kod nas!” izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. Ivan je stajao nasred dnevnog boravka, držeći šalicu kave, gledajući me kao da sam mu upravo rekla da više ne volim njegovu obitelj. Njegove oči su bile pune nevjerice, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu.
„Ana, ona nema kamo. Tata je umro, stan je prodan, a ti znaš kakva je situacija s domovima za starije. Ne mogu je ostaviti na ulici!”
Sjedila sam na rubu kauča, stisnutih šaka. Zrak u stanu bio je težak, pun neizrečenih riječi. Zamišljala sam kako će izgledati moj život s njegovom majkom, gospođom Ljubicom, ženom koja nikada nije skrivala svoje mišljenje o meni. „Ti si dobra cura, ali moj Ivan zaslužuje više”, rekla mi je jednom na obiteljskom ručku. Tada sam se samo nasmiješila i progutala knedlu.
Ali sada… sada bi ona trebala živjeti s nama. U našoj maloj kuhinji, gdje sam konačno naučila kuhati sarme baš kako Ivan voli. U našoj spavaćoj sobi, gdje smo sanjali o djetetu koje nikako nije dolazilo. U našem životu, koji smo gradili godinama.
Te noći nisam spavala. Čula sam Ivana kako šeta po stanu, kako uzdiše i šapće nešto sebi u bradu. Ujutro me dočekao hladan pogled i tišina koja je parala zrak.
„Razumijem da ti nije lako”, rekla sam tiho dok sam mu kuhala kavu. „Ali što je s nama? Što je s našim brakom?”
Ivan je slegnuo ramenima. „Moja mama nema nikoga osim mene.”
Nisam imala snage za svađu. Otišla sam na posao u školu, ali cijeli dan nisam mogla misliti ni na što drugo. Moje kolegice su primijetile da sam odsutna.
„Ana, što ti je?” pitala me Jasmina dok smo pile kavu u zbornici.
Ispričala sam joj sve. Ona je samo uzdahnula: „Znaš kako je kod nas… Svekrva je svetinja. Ali pazi na sebe. Ako sad popustiš, nikad više nećeš imati svoj mir.”
Kad sam se vratila kući, Ljubica je već bila tamo. Sjedila je za stolom u kuhinji, s onim svojim pogledom koji te procjenjuje od glave do pete.
„Dobar dan, Ana”, rekla je hladno.
„Dobar dan”, odgovorila sam i osjetila kako mi se grlo steže.
Ivan je bio sav nervozan, trčkarao oko nje, donosio joj vodu, deku, jastuk. Gledala sam ih i osjećala se kao uljez u vlastitom domu.
Prvih dana pokušavala sam biti ljubazna. Kuhala sam njena omiljena jela, slušala njene priče o ratu i teškim vremenima u Bosni. Ali svaki moj pokušaj bio je dočekan s kritikom.
„Juha ti je preslana.”
„Ivan voli kad mu se košulje peglaju ovako.”
„Zašto još nemate djece? Što čekate?”
Svaka rečenica bila je kao udarac. Ivan nije ništa govorio. Samo bi slegnuo ramenima ili promijenio temu.
Jedne večeri, dok smo ležali u krevetu, okrenula sam mu leđa i tiho zaplakala.
„Ivane, ja ovo ne mogu više…”
On se okrenuo prema meni i zagrlio me. „Ana, molim te… Samo dok ne nađe nešto svoje.”
Ali tjedni su prolazili, a Ljubica nije ni pomišljala otići. Počela je donositi svoje stvari u svaki kutak stana. Moj parfem zamijenila je njenom lavandom. Moje knjige nestale su s police i zamijenjene njenim molitvenicima.
Jednog dana došla sam kući ranije i zatekla ih kako razgovaraju o meni.
„Ana nikad neće biti prava žena za tebe”, šaptala je Ljubica.
Ivan je šutio.
U tom trenutku nešto se slomilo u meni. Otišla sam u kupaonicu i plakala satima. Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Ivanom.
„Ili ona ili ja”, rekla sam mirno dok smo doručkovali.
Ivan me gledao kao da me prvi put vidi. „Ne možeš me tjerati da biram.”
„Ne tjeram te”, odgovorila sam tiho. „Ali ja ovako više ne mogu.”
Te večeri spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Lejle. Plakala sam cijelu noć.
Nakon nekoliko dana Ivan me nazvao.
„Ana, mama će tražiti stan preko socijalne službe. Vratit ćeš se kući?”
Vratila sam se, ali ništa više nije bilo isto. Povjerenje je bilo poljuljano, a ja sam osjećala kao da hodam po staklu.
Danas, godinu dana kasnije, još uvijek se pitam jesam li pogriješila što nisam bila jača ili što nisam ranije postavila granice. Jesam li sebična jer nisam htjela žrtvovati svoj mir za tuđu sreću?
Može li žena u našim krajevima ikada biti dovoljno svoja – ili smo uvijek dužne biti dobre snahe? Što biste vi učinili na mom mjestu?