Kad je moja kći postala udovica, a unuka mi nije dala da krenemo dalje: godine kasnije, sve se okrenulo

“Ne možeš ga zamijeniti, mama! Tata je bio jedini!” Lani su oči bile crvene od suza, a glas joj je drhtao od bijesa i boli. Stajala je nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka, dok sam ja pokušavala objasniti Ivani da ima pravo na sreću. Ali Lana nije htjela ni čuti. Imala je samo šesnaest godina kad je njezin otac, moj zet Dario, poginuo u prometnoj nesreći na autocesti kod Novske. Od tog dana, naš dom u Osijeku bio je ispunjen tišinom i sjenama.

Ivana se povukla u sebe. Prvih nekoliko mjeseci samo je šutjela, gledala kroz prozor i puštala da joj suze klize niz lice. Ja sam pokušavala održati kuću, kuhati, brinuti o Lani i Ivani, ali osjećala sam se bespomoćno. Svaki put kad bih spomenula da bi možda trebale otići negdje zajedno, prošetati ili otići na misu, Lana bi prasnula: “Što ti znaš kako je meni? Nisi ti izgubila tatu!” A Ivana bi samo slegnula ramenima i povukla se u svoju sobu.

Godine su prolazile. Lana je završila srednju školu s odličnim uspjehom, ali nikad nije dovodila prijatelje kući. Sve je bilo previše tiho. Ivana je radila u knjižnici, ali nije imala snage za išta osim posla i brige o Lani. Ja sam osjećala kako mi srce puca svaki put kad bih ih gledala tako izgubljene.

Jednog dana, nakon četiri godine tuge, Ivana mi je tiho priznala: “Mama, upoznala sam nekoga. Zove se Goran. Nije kao Dario, ali… osjećam se živo kad sam s njim.” Pogledala me s nadom i strahom u očima. “Što misliš?”

Zagrlila sam je i rekla: “Sine, imaš pravo na sreću. Dario bi to želio.”

Ali kad je Lana saznala za Gorana, nastao je pakao. Vikala je na Ivanu: “Kako možeš? Tata nije ni godinu dana mrtav!” (a prošle su već četiri). Odbijala je razgovarati s majkom tjednima. Počela je izbjegavati kuću, a mene gledala kao izdajicu jer sam podržavala Ivanu.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Lana mi je prišla i šapnula: “Baka, ako mama ode s njim, ja idem kod tate…” Zaledila sam se od straha. Znala sam da Lana ne prijeti bez razloga. Te noći nisam spavala.

Ivana je pokušavala balansirati između svoje potrebe za ljubavlju i Lanine tuge. Goran je bio strpljiv čovjek, ali ni on nije mogao dugo podnositi hladnoću u kući. Nakon nekoliko mjeseci pokušaja, Ivana je prekinula vezu s Goranom.

“Ne mogu više, mama. Ne mogu birati između djeteta i sebe,” rekla mi je slomljena.

Lana je bila zadovoljna, ali ja sam znala da smo svi izgubili.

Godine su prolazile. Lana se upisala na fakultet u Zagrebu i rijetko dolazila kući. Ivana se potpuno zatvorila u sebe. Ja sam starila i osjećala kako mi snaga kopni. Ponekad bih noću plakala zbog svega što smo izgubile – ne samo Darija, nego i radost života.

Onda se dogodilo nešto što nisam očekivala – ja sam ostala udovica. Moj muž Stjepan preminuo je nakon kratke bolesti. Ivana i Lana došle su na sprovod, ali atmosfera među nama bila je ledena.

Nakon nekoliko mjeseci samoće, počela sam se viđati s jednim starim prijateljem iz mladosti – Ivanom iz susjedstva. Bio je udovac već godinama i znao je kako mi je. Počeli smo zajedno šetati po Dravi, razgovarati o svemu što nas boli.

Jednog dana Lana me nazvala iz Zagreba: “Baka, čula sam da si s Ivanom… Zar ti nije žao djeda? Kako možeš tako brzo?”

Osjetila sam kako me guši ista ona krivnja koju je Ivana osjećala godinama prije mene.

“Lana,” rekla sam tiho, “život ne prestaje kad netko ode. Tvoj djed bi želio da budem sretna. Kao što bi tvoj tata želio da tvoja mama bude sretna.”

Lana je šutjela dugo na telefonu. Onda je tiho rekla: “Možda si u pravu… Možda sam bila prestroga prema mami.” Prvi put nakon mnogo godina osjetila sam tračak nade.

Nekoliko mjeseci kasnije Lana se vratila kući za praznike. Sjela je s Ivanom za stol i rekla: “Mama, žao mi je što ti nisam dala da voliš opet. Bila sam sebična i nisam shvaćala koliko si patila.” Ivana ju je zagrlila kroz suze.

Tog dana prvi put nakon mnogo godina osjetila sam mir u srcu.

Danas često razmišljam o tome kako nas tuga može zatvoriti jedne prema drugima – umjesto da nas zbliži. Koliko puta smo propustili priliku za sreću zbog straha ili krivnje? I pitam vas – biste li vi imali snage pustiti prošlost i otvoriti srce novoj ljubavi?