Ljeto koje je razotkrilo sve: Obiteljski odmor na Jadranu

“Zašto uvijek ja moram biti ta koja popušta?” viknula sam, dok su se valovi razbijali o stijene ispod našeg apartmana u Crikvenici. Mama je šutjela, gledala kroz prozor kao da će joj more dati odgovor. Tata je nervozno prebirao po ključevima od auta, a sestra Iva je već treći put tog dana zalupila vratima sobe. Ljeto je tek počelo, a ja sam osjećala kao da sam već na rubu živaca.

Sve je krenulo još u Zagrebu, kad smo pakirali kofere. Tata je gunđao zbog cijena goriva i cestarine, mama je panično provjeravala jesmo li ponijeli sve lijekove za baku, a Iva je odbijala pomoći jer “nije ona sluškinja”. Ja sam, kao i uvijek, pokušavala smiriti situaciju. “Ajmo, ljudi, idemo na more, opustite se malo!” rekla sam, ali nitko me nije slušao.

Put do mora bio je tih. Svatko je gledao kroz svoj prozor, a radio je svirao stare pjesme Olivera Dragojevića. Kad smo stigli pred apartman koji smo jedva uspjeli platiti – tata je uzeo kredit za ovo ljeto – dočekala nas je teta Ljiljana s osmijehom koji nije skrivao da nas ne želi tu. “Evo vas napokon! Nadam se da nećete praviti buku kao prošle godine.”

Prva večer prošla je u tišini. Svi smo sjedili za stolom na terasi, jeli hladnu pizzu i izbjegavali poglede. Baka je šaptala molitvu za boljitak, a ja sam osjećala knedlu u grlu. Zamišljala sam kako bi bilo da sam negdje drugdje – možda s prijateljima na Zrću ili sama na planini.

Sljedećih dana napetost je rasla. Tata je stalno prigovarao zbog novca: “Ne možemo svaki dan jesti vani! Znaš li ti koliko košta porcija lignji?” Mama je pokušavala održati mir, ali joj nije uspijevalo. Iva je izlazila svaku večer s lokalnim dečkima i vraćala se kasno, što je izazivalo nove svađe.

Jedne večeri, dok sam sjedila na plaži i gledala zalazak sunca, pridružila mi se baka. “Znaš, dijete,” rekla je tiho, “obitelj ti je kao more. Nekad mirno, nekad olujno, ali uvijek tvoje.” Suze su mi navrle na oči. Nisam znala kako joj objasniti da se osjećam kao stranac među svojima.

Vrhunac svega bio je kad je tata izgubio novčanik. Nastala je panika – kartice, novac za cijeli tjedan, osobna iskaznica… Mama ga je optužila da je nemaran, on nju da ga stalno gnjavi. Iva se smijala i snimala sve za Instagram story. Ja sam pokušavala smiriti situaciju: “Naći ćemo ga, samo se smirite!”

Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako mama plače u kupaonici, tata psuje na balkonu, a Iva šalje poruke nekome iz Rijeke. Osjećala sam se bespomoćno i ljuto – zašto uvijek ja moram biti ta koja sve drži na okupu?

Sutradan smo išli na policiju prijaviti gubitak novčanika. Policajac Marko bio je ljubazan, ali umoran. “Niste prvi danas,” rekao je uz uzdah. “Ljeto je sezona krađa.” Tata je bio utučen, mama zabrinuta, a ja sam prvi put poželjela pobjeći od svega.

Navečer smo sjeli svi zajedno na plažu. Baka je donijela domaće kolače, a teta Ljiljana vino iz podruma. Prvi put smo razgovarali iskreno – o strahovima, o novcu, o tome kako nas pritišće svakodnevica. Tata je priznao da ga brine posao i otplata kredita. Mama je rekla da joj fali vrijeme za sebe. Iva je priznala da se osjeća neshvaćeno i usamljeno.

Te večeri nešto se promijenilo. Počeli smo slušati jedni druge. Smijali smo se uspomenama iz djetinjstva, plakali zbog onoga što nas boli. Osjetila sam olakšanje – možda ne možemo birati obitelj, ali možemo birati kako ćemo biti zajedno.

Kad smo se vratili u Zagreb, ništa više nije bilo isto. Tata je počeo više razgovarati s nama, mama se upisala na jogu, a Iva mi je prvi put povjerila svoje tajne. Ja sam naučila reći “ne” kad mi nešto ne odgovara.

Ponekad se pitam: Je li moguće pronaći mir u obitelji koja te najviše povrijedi? Ili su baš te rane ono što nas čini jačima? Što vi mislite – može li jedno ljeto promijeniti cijeli život?