„Ovo je kuća mog unuka. Ne usudi se dijeliti je.“ – Priča o borbi za pravdu i dostojanstvo

„Ovo je kuća mog unuka. Ne usudi se dijeliti je.“ Glas stare Ljubice odjekivao je kroz hodnik, hladan i oštar kao zimski vjetar na Velebitu. Stajala sam nasuprot nje, držeći ruku svog sina Davida, dok su mi dlanovi bili mokri od znoja. U tom trenutku, sve godine boli, poniženja i borbe vratile su se kao bujica.

Nikad nisam mislila da će moj život završiti ovako – u tuđoj kući, pred ženom koja me nikad nije prihvatila, boreći se za ono što pripada mom djetetu. Kad me Ivan ostavio prije sedam godina, osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce iz grudi. Otišao je s drugom ženom, ostavivši mene i Davida u stanu koji smo jedva mogli platiti. Moji roditelji iz Osijeka nisu imali puno, ali su nam pomagali koliko su mogli. No, ono što me najviše boljelo bio je osjećaj izdaje – ne samo od Ivana, već i od njegove obitelji.

Sjećam se dana kad sam prvi put došla u ovu kuću. Ljubica me gledala kao da sam došla ukrasti nešto sveto. „Sine, jesi li siguran da je ona prava?“ pitala je Ivana dok sam ja sjedila za stolom, zureći u tanjur juhe. Godinama kasnije, ništa se nije promijenilo. Samo što sada nisam imala ni Ivana uz sebe.

Kad je Ivanov otac umro prošle zime, svi su znali da će pitanje nasljedstva biti bolno. Kuća u kojoj smo sada stajali bila je sve što je ostalo od imovine. Ljubica je tvrdila da pripada samo njezinom unuku – mom Davidu – ali pod uvjetom da ja nemam nikakva prava. „Ti si samo bivša snaha. Ovo nije tvoja kuća,“ rekla mi je jednom prilikom, dok je David sjedio u kutu sobe i slagao Lego kocke.

Ali ja nisam tražila ništa za sebe. Sve što sam htjela bilo je osigurati budućnost svom sinu. David je bio tih dječak, povučen nakon svega što smo prošli. U školi su ga zadirkivali jer nema oca kod kuće. Jednom mi je rekao: „Mama, zašto tata ne voli mene?“ Nisam znala što da mu odgovorim.

Moja sestra Ana često mi je govorila: „Sanja, moraš se boriti za Davida! To je njegovo pravo.“ Ali svaka borba s Ivanovom obitelji bila je kao hod po žeravici. Njegova sestra Marina nije mi olakšavala stvari. „Sanja, ti si uvijek bila problem,“ rekla mi je na jednom obiteljskom sastanku. „Da si bila bolja žena, Ivan ne bi otišao.“

Te riječi su me proganjale noćima. Pitala sam se jesam li stvarno kriva za sve što se dogodilo. Ali onda bih pogledala Davida kako spava i znala sam da moram biti jaka zbog njega.

Pravnička bitka oko kuće trajala je mjesecima. Ljubica je angažirala odvjetnika iz Zadra, a ja sam uz pomoć prijateljice Mirele našla odvjetnicu iz Splita koja mi je objasnila da David ima pravo na dio kuće kao unuk pokojnog djeda. No, Ljubica nije popuštala.

Jednog dana, dok sam sjedila u dvorištu s Davidom, Ljubica je izašla van i sjela nasuprot mene. „Sanja, znaš li ti što znači biti majka? Ja sam izgubila sina zbog tebe.“

Pogledala sam je ravno u oči: „Znam što znači biti majka jer svaki dan gledam svoje dijete kako pati zbog odluka odraslih.“

Nastao je muk. David je pogledao u mene, a onda u baku. „Bako, mogu li ja ostati ovdje?“ pitao ju je tiho.

Ljubica ga je zagrlila, prvi put otkad pamtim. Suze su joj klizile niz lice. „Naravno da možeš, dušo moja.“

Tog trenutka shvatila sam da ni ona nije imuna na bol gubitka. Možda smo obje bile žrtve tuđih odluka.

Ali Marina nije odustajala. Poslala mi je poruku: „Ako misliš da ćeš dobiti išta od ove kuće, varaš se.“

Noću nisam mogla spavati. Razmišljala sam o tome kako će David odrastati – hoće li ga uvijek pratiti osjećaj da negdje ne pripada? Hoće li mu ova kuća biti dom ili samo podsjetnik na sve što smo izgubili?

Na sudu su svi gledali u mene kao u uljeza. Sudac iz Šibenika pročitao je presudu: „David ima pravo na polovicu kuće.“ Osjetila sam olakšanje, ali i gorčinu jer znam da će odnosi zauvijek ostati narušeni.

Kad smo izašli iz sudnice, Ljubica mi je prišla i tiho rekla: „Sanja, možda nikad nećemo biti obitelj kakvu si željela, ali David zaslužuje svoj dom.“

Pogledala sam sina i znala da sam napravila ono što sam morala.

Ponekad se pitam – vrijedi li borba ako na kraju svi ostanemo ranjeni? Može li ljubav prema djetetu nadjačati stare rane i ponos?