„Ovo više nije moj dom” – Moja borba za mjesto u porodici koja me zaboravila
„Ovo nije tvoj dom.” Te riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam stajala u hodniku, držeći vrećicu s namirnicama, a Sanja je, s cigaretom u ruci, hladno gledala kroz mene kao da sam nevidljiva. Dario je sjedio za stolom, spuštenih ramena, zureći u ekran mobitela. „Sanja, molim te, ne počinji opet,” prošaputao je, ali ona se samo nasmijala i odmahnula rukom.
Nisam znala gdje da odložim vrećicu. Kuhinja je bila zatrpana njezinim stvarima – šalice iz Sarajeva, začini iz Mostara, čak i njezin stari radio koji je stalno svirao neku nostalgičnu muziku iz devedesetih. Moj dom više nije mirisao na mene. Nije mirisao na nas.
Sve je počelo prije šest mjeseci. Sanja se razvela od muža nakon deset godina braka. Dario je bio njezin jedini brat i nije mogao reći ne kad ga je zamolila da se privremeno useli kod nas u stan na Trešnjevci. „Samo dok ne stane na noge,” rekao mi je tada, gledajući me molećivo. „Znaš da nema nikoga drugog.”
Prvih nekoliko tjedana trudila sam se biti dobra domaćica. Kuhala sam njezina omiljena jela, slušala beskrajne priče o tome kako ju je bivši muž povrijedio, kako joj je život propao. Ali s vremenom, Sanja je počela zauzimati sve više prostora – fizički i emocionalno. Moje knjige su nestajale s polica, moje slike zamijenjene njezinim uspomenama iz djetinjstva. Čak je i naš pas, Roko, počeo više vremena provoditi s njom.
Jedne večeri, dok sam pokušavala zaspati uz Darija, čula sam ih kako šapuću u kuhinji. „Ne mogu više ovako,” rekla je Sanja. „Osjećam se kao uljez.”
„I ja,” pomislila sam u mraku.
Dario je postajao sve udaljeniji. Počeo je kasnije dolaziti kući s posla, a kad bi došao, odmah bi odlazio do Sanje da joj pomogne oko nečega – računa, traženja posla, razgovora o prošlosti. Naša večernja rutina nestala je; više nismo gledali serije zajedno niti razgovarali o planovima za vikend.
Jednog dana sam ga pitala: „Dario, gdje smo mi u svemu ovome?”
Pogledao me umorno. „Sanja nema nikoga osim mene. Ne mogu je ostaviti na cjedilu.”
„A mene možeš?”
Nije odgovorio.
Počela sam se povlačiti. Ujutro bih odlazila ranije na posao i vraćala se kasnije. U stanu sam bila gost. Sanja je organizirala večere za svoje prijateljice iz Tuzle, a ja bih sjedila u sobi i slušala njihov smijeh kroz vrata. Jednom sam čula kako govori: „Ona nikad nije bila prava za njega. Previše je tiha.”
Moja najbolja prijateljica Ivana pokušavala me utješiti: „Moraš postaviti granice! To je tvoj dom!”
Ali kako postaviti granice kad te vlastiti muž ne vidi? Kad te zaova gleda kao smetnju?
Jednog petka došla sam kući ranije i zatekla ih kako preuređuju dnevni boravak. Moje slike s Darijem bile su spakirane u kutiju.
„Što radite?” upitala sam tiho.
Sanja se nasmijala: „Samo malo osvježavamo prostor.”
Dario me pogledao kao da traži oprost.
Te noći nisam mogla spavati. Ustala sam i otišla do prozora. Grad je bio tih, samo su automobili prolazili ispod mog prozora. Osjećala sam se kao duh u vlastitom životu.
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i sjela za stol s Darijem.
„Ne mogu više ovako,” rekla sam drhtavim glasom. „Osjećam se kao strankinja u svom domu.”
On je šutio dugo, predugo.
„Sanja će uskoro otići,” rekao je napokon.
„A što ako ne ode? Što ćemo onda ti i ja?”
Nije imao odgovor.
Tjedni su prolazili, a Sanja nije pokazivala znakove da planira otići. Počela sam razmišljati o razvodu – o tome da napustim sve što smo gradili zajedno jer više nisam imala snage boriti se protiv nevidljivih zidova koje su podigli između mene i mog života.
Jedne večeri, dok sam pakirala svoje stvari za vikend kod Ivane u Samoboru, Sanja mi je prišla.
„Znaš,” rekla je tiho, „možda stvarno nisam trebala ostati ovako dugo.”
Pogledala sam je ravno u oči prvi put nakon mjeseci.
„Nisi ti kriva što te brat voli,” rekla sam. „Ali ja više ne znam gdje pripadam.”
Te noći Dario me prvi put zagrlio nakon dugo vremena.
„Ne želim te izgubiti,” šapnuo je.
Ali riječi su bile prazne ako iza njih nije bilo djela.
Sanja se iselila dva tjedna kasnije. Stan je bio tih, ali ništa više nije bilo isto između Darija i mene. Povjerenje koje je nestalo teško se vraća.
Danas sjedim za istim stolom i pitam se: Koliko puta žena mora izgubiti sebe da bi drugi shvatili koliko vrijedi? Je li ljubav dovoljna kad te tvoj dom više ne prepoznaje?