„Uzmi to dijete, mene nije briga. Ali daj mi novac.” – Kako me vlastita majka prodala ocu
„Uzmi to dijete, mene nije briga. Ali daj mi novac.”
Te riječi odzvanjaju mi u glavi već dvadeset godina. Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Stajala sam iza vrata dnevnog boravka u stanu u Novom Zagrebu, stisnutih šaka, dok su mama i tata vikali jedno na drugo. Mama, Jasna, bila je hladna kao led, a tata, Davor, očajan i bijesan. Imala sam tada samo devet godina, ali sam znala da se događa nešto što će zauvijek promijeniti moj život.
„Jasna, ne možeš tako! To je tvoje dijete!”
„Moje? Tvoje! Ja sam završila. Daj mi pare i vodi je. Meni je dosta svega.”
Nisam plakala. Nisam mogla. Samo sam stajala i slušala kako me prodaju kao staru fotelju ili televizor koji više ne radi. Osjećala sam se kao predmet, kao nešto što se može zamijeniti za nekoliko tisuća kuna.
Tata me odveo iste večeri. U njegovom starom Golfu, šutjeli smo cijelim putem do njegovog stana na Trešnjevci. Pokušavao je nešto reći, ali riječi su mu zapinjale u grlu. Ja sam gledala kroz prozor i brojala svjetla tramvaja.
Prvih mjeseci kod tate bilo je teško. On nije znao kuhati, nije znao prati moju kosu, nije znao kako mi pomoći s matematikom. Samo bi sjedio navečer i gledao televiziju, a ja bih se uvukla pod deku i šaptala si: „Nisi ti kriva. Nisi ti kriva.”
Ali istina je da sam se osjećala krivom. U školi su me djeca zadirkivala jer sam uvijek nosila iste tenisice i jer mi mama nikad nije dolazila na priredbe. Učiteljica Ivana me jednom pitala: „Gdje ti je mama?” Nisam znala što da kažem pa sam slagala da je na putu u Njemačkoj.
Jednog dana, kad sam imala dvanaest godina, odlučila sam otići do mame. Živjela je tada s nekim novim čovjekom, Edinom, u stanu na Jarunu. Otvorila mi je vrata s cigaretom u ruci i pogledom koji me presjekao do kosti.
„Šta hoćeš?”
„Samo sam htjela… vidjeti te.”
„Nemaš šta ovdje tražiti. Idi svom ocu.”
Zatvorila mi je vrata pred nosom. Tada sam prvi put plakala pred zgradom, dok su prolaznici gledali kroz mene kao da ne postojim.
Godine su prolazile. Tata se trudio koliko je mogao, ali nikad nije znao pokazati osjećaje. Kad sam imala šesnaest, počela sam raditi u pekari kod susjede Mirele da zaradim za nove tenisice i knjige za školu. Mirela mi je jednom rekla: „Ti si dobra cura, Lana. Samo ti fali malo sreće.”
Sreća? Nisam znala što to znači. Svaki put kad bih vidjela mame kako grle svoju djecu na tramvajskoj stanici ili nose kolače na roditeljski sastanak, osjećala bih prazninu koja me gušila.
Na fakultetu sam upoznala Amru iz Sarajeva. Ona je imala sličnu priču – otac joj je otišao kad je bila mala, a majka se preudala i zaboravila na nju. Satima smo razgovarale o tome kako je to biti „dijete ničije”. Jednom mi je rekla:
„Znaš šta, Lana? Mi smo preživjele ono što mnogi ne bi mogli.”
Ali ja nisam bila sigurna da sam preživjela. Osjećala sam se kao da stalno nosim teret koji ne mogu skinuti s leđa.
Kad sam završila fakultet i dobila prvi posao u jednoj firmi na Radničkoj cesti, pokušavala sam izgraditi novi život. Ali svaki put kad bih čula riječ „obitelj”, srce bi mi preskočilo otkucaj.
Jednog dana dobila sam poziv od mame. Nisam joj čula glas godinama.
„Lana? Trebaš mi pomoći. Nemam novca za stanarinu.”
Osjetila sam bijes i tugu istovremeno.
„Sad ti trebaš mene? Gdje si bila kad sam ja trebala tebe?”
S druge strane tišina.
„Znam… Znam da nisam bila dobra majka.”
Nisam znala što reći. Nisam joj mogla oprostiti, ali nisam mogla ni okrenuti leđa ženi koja me rodila.
Poslala sam joj novac. Ne zbog nje, nego zbog sebe – da dokažem sebi da nisam ista kao ona.
Danas imam trideset godina i još uvijek pokušavam shvatiti što znači biti voljen. Imam dečka, Ivana, koji me voli na način koji nikad nisam doživjela kod kuće. Ali svaki put kad me zagrli, pitam se: „Hoće li i on jednog dana otići? Hoće li me zamijeniti za nešto drugo?”
Ponekad se pitam – jesu li novac i sigurnost stvarno važniji od ljubavi? Može li dijete ikada oprostiti roditelju koji ga je prodao? Ili možda nikad ne prestanemo biti ona mala djeca koja čekaju pred vratima da ih netko napokon poželi zagrliti?
Što vi mislite – može li se ovakva rana ikada potpuno izliječiti? Je li ljubav stvarno izbor ili samo sreća koju neki od nas nikad ne dobiju?