Nikada nisam bila prava baka – jesam li ja kriva? Ispovijest jedne bosanske svekrve

“Jelena, molim te, ne ostavljaj me samu s njom!” – glas moje snahe Ivane odjekuje kroz stan dok pokušava obući malu Lanu za vrtić. Stojim na vratima dnevne sobe, ruke mi drhte, a srce mi lupa kao da sam uhvaćena u krađi. Šest godina gledam ovo dijete kako raste kroz slike na Viberu i kratke posjete za praznike. Nikada nisam bila prava baka. Sada, kad Ivana mora nazad na posao, odjednom sam im potrebna. Ali je li prekasno?

Sjećam se dana kad su moj sin Dario i Ivana došli prvi put s bebom u naš stan u Sarajevu. Donijeli su tortu i osmijehe, ali i nevidljiv zid između nas. “Mama, nemoj joj davati ništa slatko, znaš da smo dogovorili samo voće,” rekla je Ivana dok sam pokušavala podvaliti Lani komadić bajadere. Dario je šutio, gledao u pod. Osjetila sam se kao uljez u vlastitoj porodici.

Godinama sam pokušavala biti diskretna, ne nametati se. “Neću smetati, samo ću donijeti supu,” govorila bih kad bih dolazila u Zagreb. Ali uvijek bi me dočekala ista hladnoća: “Hvala, Jelena, ali Lana je već jela.” Nikada nisam smjela ostati sama s unukom. Nikada nisam čula ono slatko: “Bako!” iz njenih usta. Samo formalno: “Dobar dan, bako.”

Moja sestra Marija iz Mostara uvijek mi je govorila: “Ma pusti ih, Jelena, mladi danas sve znaju najbolje. Kad im zatrebaš, sjetit će se ko si.” Nisam joj vjerovala. Mislila sam da sam ja kriva – možda sam bila previše stroga prema Dariju dok je bio mali? Možda sam previše očekivala od Ivane? Ili je to jednostavno sudbina nas svekrva – uvijek na distanci, uvijek na čekanju?

Prošle zime Lana se razboljela. Dario me nazvao u ponoć: “Mama, možeš li doći sutra? Ivana ima važan sastanak, a Lana ne može u vrtić.” Srce mi je poskočilo od sreće i straha istovremeno. Prvi put ću biti sama s unukom! Spremila sam supu, ponijela stare slikovnice i krenula prvim autobusom za Zagreb.

Ali kad sam stigla, Ivana me dočekala s popisom pravila: “Nema televizije više od pola sata. Nema slatkiša. Ako plače, zovi me odmah.” Osjetila sam knedlu u grlu. Lana me gledala kao stranca. Pokušala sam joj pročitati priču o Crvenkapici, ali ona je samo šutjela i gledala kroz prozor.

“Bako, kad će mama doći?” pitala me nakon sat vremena.

“Uskoro, dušo,” odgovorila sam tiho.

Kad su se vratili kući, Ivana je pregledala frižider i pitala: “Jesi li joj dala nešto drugo osim juhe?” Osjetila sam kako mi lice gori od srama.

Tih dana sam puno razmišljala o svojoj majci. Ona je bila stub naše porodice – svi smo trčali k njoj kad nam je bilo teško. Ali vremena su se promijenila. Danas su bake samo pomoć kad zatreba – dadilje na poziv.

Proljeće je donijelo novu promjenu: Ivana se vraća na posao puno radno vrijeme. Dario me zove: “Mama, možeš li dolaziti češće? Trebamo te da paziš Lanu dok ne nađemo dadilju.” U glasu mu osjećam nelagodu.

“Naravno da mogu,” kažem, ali u meni raste gorčina. Sada im trebam – ali gdje ste bili svih ovih godina?

Prvi dan nove rutine bio je težak. Lana me i dalje gleda s oprezom. Pokušavam joj pričati priče iz svog djetinjstva u Livnu, pokazujem joj slike Darija kad je bio mali. Polako se topi led – ali svaki put kad zazvoni telefon i Ivana pita: “Je li sve u redu?”, osjećam se kao da polažem ispit.

Jednog popodneva Lana mi prilazi i tiho kaže: “Bako, hoćeš li doći opet sutra?” Suze mi naviru na oči. Prvi put osjećam da možda ipak mogu biti prava baka.

Ali navečer, kad Dario i Ivana dolaze po Lanu, razgovor opet skreće na pravila: “Mama, molim te da ne pričaš Lani o ratu i teškim temama. Ona je još mala.”

Pucam: “A što smijem? Smijem li joj reći da je volim? Smijem li biti baka ili sam samo čuvarica dok vi radite?”

Tišina pada između nas. Ivana spušta pogled, Dario uzdiše.

Te noći ne mogu spavati. Razmišljam o svemu što smo izgubili – o toplini doma koja se pretvorila u hladnu funkcionalnost. Jesam li ja kriva što nas je život ovako udaljio? Ili su to nova vremena koja ne znaju za bliskost kakvu smo mi imali?

Sutradan Lana trči prema meni s crtežom: “Bako, ovo si ti i ja!” Srce mi se topi.

Ali kad odlazim kući navečer, osjećam prazninu. Jesam li sada samo nužno zlo? Hoću li ikada biti prava baka ili ću uvijek ostati na margini njihove porodice?

Možda nisam bila savršena majka ni svekrva – ali zar nisam zaslužila priliku da budem baka svom unučetu? Što vi mislite – jesu li bake danas samo dadilje ili još uvijek mogu biti srce porodice?