Božić bez njega: Priča o izdaji, oprostu i novom početku

“Ne mogu više, Ivana. Volim nekog drugog.” Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam zurila u svjetlucave kuglice na boru. Bio je Badnjak, miris cimeta i kuhanog vina širio se stanom, a ja sam osjećala kako mi se tlo ruši pod nogama. Goran je stajao ispred mene, pogleda spuštenog, kao da mu je neugodno što mi razara život baš na ovaj sveti dan.

“Kako misliš – voliš nekog drugog? Gdje si bio sve ove večeri kad si govorio da radiš prekovremeno?” glas mi je drhtao, ali nisam plakala. Još ne. Goran je slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Nema smisla lagati više. Ona je… Lidija iz firme. Idem k njoj večeras.”

U tom trenutku, sve što sam znala o sebi i našem braku nestalo je. Petnaest godina zajedničkog života, naši izleti na Plitvice, ljetovanja na Jadranu, prepirke oko računa i pomirenja uz kavu ujutro – sve je to postalo besmisleno. Osjećala sam se kao da sam nestala iz vlastitog života.

Nisam ga molila da ostane. Samo sam sjela na kauč i gledala kako uzima jaknu s vješalice. “Ivana… žao mi je,” prošaptao je prije nego što je zatvorio vrata za sobom. Tada su suze potekle, tihe i guste, kao da nikad neće prestati.

Prvi dani nakon njegovog odlaska bili su magloviti. Mama me zvala svakih sat vremena: “Dušo, dođi kod nas na ručak, nemoj biti sama.” Sestra Marija slala je poruke: “Sve će biti dobro, Ivana. On nije vrijedan tvojih suza.” Ali ja nisam željela nikoga vidjeti. Nisam imala snage ni za što osim za gledanje starih albuma i traženje pogrešaka koje sam možda napravila.

Silvestrovo sam provela sama, s čašom vina i televizorom koji je prikazivao vatromet iz Zagreba. U ponoć sam poželjela samo jedno: da prestanem osjećati tu prazninu.

Prvi dan nove godine probudila sam se uz zvuk zvona na vratima. Zbunila sam se – tko bi mogao doći tako rano? Otvorila sam vrata i ugledala susjeda Edina iz stana do mog. Držao je tanjur baklave u rukama i nespretno se nasmiješio.

“Sretna Nova godina, Ivana! Znam da nije lako biti sam ovih dana… Moja mama uvijek kaže da se baklava dijeli kad trebaš nekome uljepšati dan.” Pogledala sam ga zbunjeno, ali njegova toplina me razoružala.

Pozvala sam ga unutra. Sjeli smo za kuhinjski stol, pričali o svemu i ničemu – o njegovoj obitelji u Bihaću, o tome kako mu fali bosanski burek, o mojoj ljubavi prema knjigama. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da mogu disati.

Tijekom sljedećih tjedana Edin je postao moj oslonac. Donosio bi mi kavu kad bi vidio da nisam izašla iz stana cijeli dan, popravio bi slavinu koja curi ili jednostavno sjedio sa mnom u tišini kad nisam imala snage za razgovor.

Jedne večeri, dok smo gledali stari jugoslavenski film na televiziji, upitao me: “Ivana, jesi li ikad pomislila da možda nisi ti kriva? Da ljudi ponekad odu jer ne znaju voljeti kako treba?”

Te riječi su me pogodile ravno u srce. Cijelo vrijeme sam tražila grešku u sebi – jesam li bila previše zahtjevna, jesam li ga gušila? Ali možda stvarno nije bilo do mene.

S vremenom sam počela izlaziti iz stana. Otišla bih s Marijom na kavu na Korzo, prošetala Maksimirom ili otišla na placu kupiti cvijeće samo za sebe. Počela sam ponovno čitati knjige koje sam voljela prije braka – Andrića, Selimovića, Vesnu Parun.

Goran se javio nekoliko puta porukom: “Nadam se da si dobro.” Nisam odgovarala. Nisam imala što reći čovjeku koji me ostavio na Božić zbog druge žene.

Edin i ja smo postali prijatelji kakve nisam imala godinama. Jednog dana me pitao: “Bi li htjela sa mnom na izlet do Samobora? Kažu da su kremšnite tamo najbolje.” Pristala sam bez razmišljanja.

Na tom izletu, dok smo šetali uz rijeku i smijali se sitnicama, shvatila sam da život stvarno može početi ispočetka. Ne zbog novog muškarca, nego zato što sam ponovno pronašla sebe – onu Ivanu koja voli život, koja se smije iz srca i koja zna oprostiti sebi.

Danas znam: nije svaki kraj tragedija. Ponekad je to prilika za novi početak koji nismo ni znali da nam treba.

Pitam vas – jeste li ikad morali oprostiti sebi zbog tuđih izbora? Može li se nakon izdaje ponovno vjerovati ljudima – i sebi?