Kad me svekrva izbacila iz kuće: Priča o ljubavi, poniženju i hrabrosti da kažem ‘dosta’
“Nećeš više kročiti u ovu kuću!” viknula je svekrva Ljubica, dok mi je gurala torbu u ruke. Kiša je lila po dvorištu u Dugom Selu, a ja sam stajala na pragu, zbunjena i ponižena. “Ali, Ljubice, molim vas… Dario će se vratiti za dva dana, gdje ću ja sad?” glas mi je drhtao, ali ona nije popuštala.
“Nije me briga! Dosta mi je tvojih pogleda i tvog pametovanja! Moj sin zaslužuje bolje!”
Osjećala sam kako mi se suze miješaju s kišom. Nisam imala kamo. Moji roditelji su umrli prije nekoliko godina, a prijateljice su se razbježale po Njemačkoj i Irskoj. U tom trenutku, jedina opcija bila je autobusna stanica.
Sjedila sam na klupi, promrzla i mokra, razmišljajući gdje sam pogriješila. Dario i ja smo se vjenčali prije četiri godine. On je bio nježan, ali uvijek pod majčinim utjecajem. Kad smo se doselili kod njegove majke, mislila sam da će to biti privremeno. Ali Ljubica je od prvog dana pokazivala da joj smetam. Svaki moj pokušaj da nešto promijenim u kući završio bi njenim prigovorima: “Tako se kod nas ne radi!” ili “Nisi ti još naučila kako se kuva prava sarma!”
S vremenom sam prestala pokušavati. Povukla sam se u sebe, radila svoj posao u knjižnici i čekala vikende kad bi Dario bio slobodan. On bi me tješio: “Pusti mamu, znaš kakva je…” Ali nikad nije stao na moju stranu.
Te večeri nazvala sam prijateljicu Mirelu u Sarajevu. “Mirela, izbacila me iz kuće… Ne znam šta da radim.”
“Ajde kod mene! Imam kauč i toplu supu. Nisi sama, čuješ?”
Putovala sam cijelu noć autobusom prema Sarajevu. U glavi mi je odzvanjalo sve što mi je Ljubica rekla: da nisam dovoljno dobra, da nikad neću roditi unuka, da samo trošim Darijev novac. Sjećam se kako sam joj jednom pokušala objasniti da imam posao i da doprinosim kućanstvu, ali ona je samo odmahnula rukom: “Tvoj posao? Šta ti misliš, ko danas živi od knjiga?”
Kod Mirele sam prvi put nakon dugo vremena osjetila mir. Sjela sam za stol s njenom djecom, jela supu i plakala. “Znaš,” rekla mi je Mirela dok smo pile kafu na balkonu, “nije do tebe. Neke žene ne mogu pustiti sinove da odrastu. Ti si samo kolateralna šteta.”
Dario me zvao tek treći dan. “Gdje si? Mama kaže da si otišla bez riječi!”
“Dario, izbacila me iz kuće! Stajala sam na kiši s torbom! Zar ti stvarno vjeruješ njoj više nego meni?”
Nastala je tišina. “Ne znam šta da radim… Znaš kakva je ona… Ako joj proturječim, dobit će živčani slom.”
U tom trenutku shvatila sam koliko sam sama u ovom braku. Ljubica je uvijek bila važnija od mene. Moja osjećanja nisu bila bitna ni njemu ni njoj.
Mirela me nagovarala da ostanem u Sarajevu i pronađem posao u školi. “Ti si pametna žena, imaš diplomu! Ne moraš se vraćati tamo gdje te ne žele.” Ali srce mi je bilo rastrgano. Voljela sam Darija, ili barem ono što smo nekad imali.
Nakon tjedan dana odlučila sam se vratiti po svoje stvari. Ljubica me dočekala na vratima s podsmijehom: “Vidi ti nje! Vratila se kao pokisla kokoš!”
“Došla sam po svoje stvari i da razgovaram s Dariom,” rekla sam čvrsto.
Dario je sjedio za stolom, gledao u pod. “Ne mogu protiv nje… Ako odeš, otići ćeš sama. Ja ostajem ovdje.”
Tada sam prvi put osjetila bijes jači od straha ili tuge. “Znači, birat ćeš nju umjesto mene? Dobro. Onda neka ti ona pere košulje i sprema večere!”
Pokupila sam svoje stvari i otišla bez osvrtanja. Prvih dana bilo mi je teško disati od boli i srama. Ali svaki dan kod Mirele bio je lakši od prethodnog.
Pronašla sam posao u školi na Ilidži i unajmila mali stan. Počela sam izlaziti s kolegicama na kafu, smijati se opet. Povremeno bi me noću probudile suze zbog svega što sam izgubila – ili možda zbog onoga što nikad nisam ni imala.
Jednog dana dobila sam poruku od Darija: “Nedostaješ mi.” Nisam odgovorila.
Danas znam – nije problem bio samo u Ljubici. Problem je bio što nisam vjerovala sebi dovoljno da kažem ‘dosta’ na vrijeme.
Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti zbog tuđih očekivanja? Koliko nas još misli da mora trpjeti poniženje zbog ljubavi ili obitelji? Možda je vrijeme da progovorimo.